Petar Abelard bio je filozof i teolog “neprilagođen” svom vremenu. Suprotstavljajući se dogmi i tradiciji, sukobljava se i s misliocima i s crkvenjacima. Život mu neprestano vrluda od živih rasprava za katedrom do samostanske izoliranosti, od slave do optužbi za herezu i crkvenih progona.

Na vrhuncu slave – “kad sam već držao da sam jedini filozof na svijetu”, kaže u “Povijesti nevolja” – privukla ga je, prije svega svojom “znanstvenom izobraženošću” ali i ljepotom, mlađahna Heloiza, nećakinja pariškog kanonika Fulberta. Smatrajući je “najprikladnijom da je združi sa sobom u ljubavi”, i tako kompletira uspješan život, razvija strategiju osvajanja: nagovara Fulberta da ga primi u kuću kao Heloizinog učitelja. Lakomi starac pristane i povjeri djevojku njegovu poučavanju – “jednako kao da nježnu ovčicu povjerava gladnom vuku” (kako je vezu sa 17-godišnjom Heloizom doživljavao 39-godišnji mislilac). Kao što je i predvidio, “više je bilo poljubaca nego mudrih izreka”. Požuda ga je (vjerojatno neplanirano) toliko obuzela da se “manje mogao baviti filozofijom “.

Uskoro, međutim, započinju problemi: zatekavši ljubavnike ‘in flagranti’, ujak izbacuje Abelarda iz kuće. Ljubavnici se sastaju potajno, ali Heloiza zatrudni pa ju Abelard u ujakovoj odsutnosti odvodi svojoj sestri u Bretanju, gdje ona rađa sina Astrolaba (inače ime astronomskog i navigacijskog instrumenta; malac se više ne spominje, ostaje kod Abelardove sestre, napušten od roditelja – možda zbog Heloizine mladosti, nepostojanja majčinskih poriva ili obuzetosti ljubavnom žudnjom i vlastitim ambicijama; Abelard se ionako “ne može jednako posvetiti i ženi i filozofiji”, a kamoli još i djetetu).

Kako bi ublažio ujakovu osvetoljubivost, Abelard nudi brak s Heloizom – “samo neka to bude potajno da ne bih nanio štete svojem dobrom glasu” (eh, tzv. časno ponašanje uvijek ima bar jednu ‘rupu’). Heloiza se protivi, ponajviše zato što bi “nepodnošljive tegobe braka i trajna uznemiravanja” nanijeli štetu filozofu, a time i filozofiji i Crkvi. Abelard se slaže jer: “tko će zadubljen u teološka ili filozofska razmatranja moći podnositi vrisku djece” i trpjeti “onu neprestanu i nečasnu prljavštinu nejake djece?” Međutim, strah od kiksanja u društvu veći je od straha od bračnih spona i malih usranaca, pa se vjenčanje obavlja. Da bi se održala tajnost braka (i Abelard posvetio filozofiji), mladenci žive odvojeno. Ali kad Heloizin ujak ipak poželi obznaniti brak, Abelard seli Heloizu u samostan. Smatrajući to raskidanjem braka i prevarom, ujak jedne noći šalje Abelardu ‘kazneni odred’ koji ga liši onog dijela tijela kojim je počinio grijeh. Osakaćen, osramoćen, ponižen i utučen, Abelard bježi u samostan.

Ljubavnici se nikad više ne susreću. Nakon nekoliko godina šutnje, valjda zbog Abelardova rekuperavanja, počinje njihova prepiska. Heloizina pisma protkana su sjajnim nitima senzualnosti, žudnje, strasti, dok Abelard uglavnom zaziva razum i Boga. Na neprestane izljeve njene strasne ljubavi, on ponegdje iskreno priznaje: “Gospod me pretvorio u mramor kako bi spriječio da se slomim”, ali svoju ljubav delegira na Boga, a nju kori zbog eventualnog uživanja u uspomeni na “prošle besramnosti” i zbog nepravednosti jer ne prihvaća njegovu “pravednu kaznu” i suprotstavlja se božjoj volji. Pa retorički, sugestivno pita: “Zar te ne opija misao da zajedno pođemo prema božanskoj sreći koja nam je obećana i da se više nikad ne rastanemo?”

Inzistiranje na razumnosti i vjeri u Boga konačno rezultira Heloizinim pristajanjem (odnosno, odustajanjem): “Sama sam svojim čulima zabranila svaki užitak samo da se pokorim tvojoj volji.” (Tako se, eto, “pripitomljava” žena… Tako nestaje žena…)

Daljnja korespondencija je “razumna”, o brojnim teološkim, etičkim i sl. pitanjima. Međutim, Heloizina pisma od početka sadrže i dva zanimljiva momenta po kojima bismo ju mogli smatrati pretečom suvremenih stavova o braku i pravima žena.

Svoje odbijanje braka ona objašnjava time što je “ljubav pretpostavljala vjenčanju” i “više voljela slobodu od neraskidive veze” (dok Abelard priča o bračnom sjedinjavanju u “jedno biće u Kristu”, tj. ‘on u kupe, ona u špade’). Zalaganjem da ih “združuje jedino ljubav”, a ne “prisila bračne veze” – što danas nazivamo “divljim brakom” – ona nadilazi svoje, a donekle i naše vrijeme.

Heloiza je i jedna od rijetkih zagovornika prava žena stoljećima prije nego je to postalo društveni problem. Polazeći od pretpostavke – u duhu svog vremena – da je žena po prirodi “slabiji spol”, ona se buni što su “redovnici i redovnice podvrgnuti istom pravilu i jednakoj stezi”. To argumentira neprikladnom odjećom redovnica (grubom i nepraktičnom zbog mjesečnice), izjednačavanjem u “kakvoći i količini hrane i pića” iako “žene mogu živjeti od malo jela (…) i teže se opiju nego muškarci”, itd. Stoga traži Abelardov angažman kako bi se “slabost” žena preobratila u “dovoljnu krepost” da svojim načinom života dostignu muške članove Crkve, tj. budu ravnopravne.

(Jedino, Heloiza govori o “ženskim pravima”, pravima vezanim uz spol žene, dok suvremene žene ne traže “ženska prava” – iako taj pojam koriste čak i feministkinje – nego “ljudska prava”, temeljena na biti čovjeka.)

Heloiza ujedno otvara i jednu od velikih tema koju se ni danas ne dira – položaj žene u Crkvi. Njoj su problem bili neizdiferencirana pravila i stege; danas ta tema uključuje podređenost, izrabljivanje ženskog rada, nasilje, silovanje, prisilne pobačaje itd. – uz nametnutu šutnju o svemu tome. Teško da će danas igdje u svijetu ikoja partija dotaknuti, a kamoli problematizirati pitanje položaja žene u Crkvi (čak i uz famoznu “žensku solidarnost”) jer se ne želi zamjeriti moćnom protivniku ni doći u opasnost gubljenja biračkih ovčica.

Tko zna što bi danas govorila Heloiza… Bi li uopće govorila? Bi li se pitala zašto se u modernom svijetu prava žena ne odnose na one u redovničkim haljama? Zašto su one i dalje izvan društva, izvan povijesti?

P. S.

Crkva je kao i Las Vegas: što se tamo dogodi, tamo i ostaje. Tako sada, u sveopćoj spopadnutosti epidemijom, izvještaji o broju oboljelih i umrlih najvjerojatnije ne iskazuju stvarno stanje jer, između ostalog, “samo Bog zna” koliko je oboljelih unutar debelih crkvenih zidina.