.
Pretposljednjeg dana veljače nas petero, putujući na „Festival književnosti u četiri godišnja doba – Pančevo grad susreta“ nismo ni u primisli imali da ćemo danas, poslije potresa, o njemu misliti kao o posljednjem našem zajedničkom putovanju. Događaje posljednja dva dana veljače prestupne 2020. godine i k tome onih u nedjelju, 1. ožujka, danas prepričavamo tek virtualno i u slikovitim fragmentima, češće samo u fotografijama koje razmjenjujemo. Razjasnimo odmah i akronim iz naslova B.A.D.E.M.= Bosiljko, Asja, Darija, Enes, Marijan.
Prvoj večeri festivala u Pančevu prethodio je dogovor za putovanje u četvrtak navečer u Zagrebu. Sastajemo se u Milčecovom kafiću K&K i tamo iznenada moram i nastupiti pred zainteresiranom mlađarijom koja je ispunila gornji kat kafića. Graxi mi to nije ni spomenuo, riječ je o redovnom sastajanju skupine mladih kreativaca, ‘posluju’ pod nazivom „Horizonti“. Osim dogovora o vremenu polaska na sutrašnji put od gotovo 500 kilometara, naučim, od mladih naravno, kako pronaći vlastite tekstove na mobitelu.
Petak je 28. veljače, poći ćemo na put do podne, jer iste večeri je nastup u pančevačkoj Gradskoj biblioteci. Nas je petero: Asja, Darija, Graxi, Enes i ja. Sve bijaše dobro do prelaska preko beogradskog Pupinova mosta, poslije kojega se javlja iznenadni zaokret prema Zrenjaninu, a ne Pančevu. Taj zaokret bio je motivaciju za nastanak zajedničke priče s Tomislavom Marinkovićem.
Ipak, stigli smo u Pančevo. Kad su nas smjestili u hotel na glavnom trgu, samo je bljesnulo – ovdje će biti dobro. Hotel nosi ime „Hedonist“. Kasniji fragmenti sjećanja tek tu i tamo zasjaju na tu prvu večer. Predstavljanje autora vodila je pjesnikinja Jasmina Topić, poput novinarke postavljala je i prava pitanja. Osobno, iznenada shvaćam da se „Modra rijeka“ Mehmedalije Maka Dizdara može izgovarati u svim smjerovima, kreneš li s kojeg god stiha hoćeš. Tom nas je izvedbom počastio Enes Kišević, uključivši u nju Asju i mene. Poslije, za večerom u restoranu „Vetrenjača“ uz rijeku Tamiš sjao sam od ponosa.
Pamtim i svečanu salu Narodnog muzeja u Pančevu – tema subotnjeg podnevnog okupljanja pjesnika bila je „Poezija i vino“, pod vodstvom Nemanje Rotara. Bilo je puno fotografija koje sam napravio, zato me nema niti na jednoj. Nekoliko dana kasnije Tamara iz Sarajeva šalje jedinu snimljenu mobitelom i kaže srami se što nije više fotografirala. Indijanci smo, ne brini Tamara.
Tu u muzeju prišao nam je Enesov dobri prijatelj, do Pančeva došavši sa suprugom Sanjom samo radi nas, Хаџи Димитрије Панфилов (Дмитрий Евгеньевич Панфилов). Pozvali su nas da u sutrašnjem povratku dođemo u njihov dom u Sremskim Karlovcima, na nedjeljni ručak, 1. ožujka.
Završni dan festivala, subotnju večer označio je odlazak u Starčevo, središte neolitske kulture i tamošnji „Kreativni kulturni klub“ i njegov voditelj Darko Jesić. Rockerski, pili smo vodu, ali sve je nadoknađeno tamjanikom u restoranu „Đeram“. Dočekao nas je Tođa, uz gitaru, pjevao je hitove iz sedamdesetih i osamdesetih i sve je tekstove znao, čak i Pankrte. Povratak iz Starčeva pamtim po hladnokrvnom vozaču minibusa koji, vozeći nas u ponoć, juri sto na sat, namješta muziku na radiju i pritom se javlja nekom na mobitel. Na cesti piše ograničenje 40 km. Promičemo brzinom munje pokraj pančevačke rafinerije blještavo osvijetljene i ukrašene tisućama žarulja poput goleme novogodišnje jelke.
Sutra je dan kad lijeni ljudi imaju najviše posla, kaže norveška poslovica. No, jučerašnji dan upoznavanja sa Sanjom i Dimitrijem označen je i njegovim aforizmom: „Šutnja je zlato za onoga koji nema što da kaže.“ Krećemo prema Sremskim Karlovcima, Sanja je naredila ručak je u 13 sati, molim.
Stigli smo ranije u Sremske Karlovce toliko da nam Enes pokaže centar grada, gimnaziju i mjesta gdje je prolazio. I ne samo to, otišli smo na Stražilovo gdje je Enes Kišević ovjenčan nagradom ‘Branko Radičević’. Na ulazu stoji ploča s tekstom: „Stražilovo je vrh na Fruškoj gori, na 321 metar nadmorske visine. Poznato je fruškogorsko izletište, udaljeno 4 kilometra od Sremskih Karlovaca, a njegovom značaju najviše doprinosi grob poznatog srpskog pesnika Branka Radičevića. Tu se nalazi odmaralište Brankov čardak sa restoranom i smeštajem, a na centralnoj livadi ispred postavljen je spomenik Branka Radičevića.“ Na nekoj novoj ploči bit će dodano „Ovdje je Enes Kišević za svoj pjesnički opus, 2015. godine primio nagradu ‘Branko Radičević’. Branko je cvijet poezije čiji plod zri u drugim pjesnicima, rekao je Kišević.“
Stižemo na vrijeme kod obitelji Panfilov. Obilan ručak, bačvica puna vina s utisnutim grbom Panfilova. Dimitrije nam izgovori još aforizama, priča o svojem njevjerojatnom životnom putu, od djetinjstva uz Dunav do vremena u kojem postaje svjetski poznat i priznati estetski kirurg. Rodio se, kako kaže, sasvim slučajno u Županji, na Bogojavljenje 1945. godine i s godinu dana stigao u Vukovar „koji će postati pupak mog univerzuma“. Bio je junior nogometnog kluba Borovo, prvak Vukovara u krosu, u stolnom tenisu treći, odmah iza Dragutina Šurbeka i Antona Stipančića koji će kasnije postati svjetski prvaci. Da sam mogao birati, kaže, „rodio bih se u Sremskim Karlovcima, gradu s duhovnim nabojem, s tradicijom koja njeguje vinograde, pčele i pjesnike i umiva se Dunavom, aortom našeg panonskog mentaliteta“. Uz Dunav i ovdje dobronamjerni ljudi mogu osjetiti prozračni dodir stvarnosti i sna, reći će Panfilov. Poslije Medicinskog fakulteta specijalizirao je opću, plastičnu, estetski kirurgiju, kirurgiju šake i sportsku medicinu. Kada je počeo rat, 1991. godine iz kuće je ponio samo 300 slajdova, 10 diploma i knjigu. Objavio je deset knjiga iz struke na šest jezika, knjiga „Estetska kirurgija mozaika lica“ postala je nezaobilazna u struci, a udžbenik „Aesthetic Surgery of the Facial Mosaic“ u Americi je proglašen najboljim na svijetu. Izvan struke u pet knjiga objavio je aforizme i svoju poeziju.
Na kraju, ako mi Sanja i Dimitrije odgovore na poruku i dozvole objavljivanje još teksta o njima, citiram lijepu misao što se sama javila u to nedjeljno jutro, kad smo se opraštali s njima: „Duh prijateljstva razgrnu svoj put do mene. Približi se i svojim prijateljem nazva me. (Ibn Arebi)
radio gornji grad 
