Stajala je crkva i dalje tamo ista, tek malo posivjela i potamnjela, pod oslabjelim svjetlom već nisko potonulog mjeseca, gluha i slijepa, mirna. U jednom trenutku, kao da se neman pomakla u svom ležištu, cijela je građevina počela lagano podrhtavati, u najvećoj tišini u nepomičnom zraku. Tek se malo tresla, činilo se kao da je gleda kroz nekakvu staklenu posudu punu vode koju drži u nesigurnim rukama. Prvo su se pojavile napukline na zidovima, isprva male i pri dnu, onda su rasle, širile se i rasjedale, kao da užasno brzo po zidovima pipke pruža i grana se neka biljka. Pucali su zidovi, širile se pukotine i iz njih su ubrzo nastajale mračne rupe, iz kojih su se širili oblaci guste prašine, a cigle i kameni blokovi bezvučno su se i sporo otkidali i padali na tlo. Iskrivljeni zidovi i napukli potpornji više nisu mogli nositi zvonik. Uskoro se ovaj tek malo i vrlo polagano nakrivio na jednu, potom na drugu stranu, mračan i s blistavim križem na oštrom, šiljatom vrhu, ljuljao se kao pijanac, sve se više zanoseći i naginjući na strane. Tako se zaljuljao nekoliko puta i onda, kao da je u njegovoj osnovi nešto nečujno eksplodiralo i popucalo, grunula je prašina i pokuljao dim i istog trena, bez zvuka, nadigla se osnova tornja i ovaj se konačno teško prevalio na jednu stranu. Vrhom se poput koplja zabio u zemlju, tik pored crkvenog broda, i potom nestao u gustom oblaku prašine. Odmah se za njim provalio strop, urušili su se crepovi i potpornji, lomile su se grede i pucala je žbuka i uskoro su se prema mračnom nebu uzdizali samo goli zidovi. Glavna ulazna vrata škripala su od napora, onda su i ona bezglasno eksplodirala, raspala se, i sada je mogla vidjeti unutrašnjost obasjanu posljednjim, slabim svijetlom odlazećeg mjeseca. A unutra, ah, anđeli, konačno ti odurni anđeli zelenkastih pregiba na golim bijelim tijelima i groteskno narumenjenih obraza, uvaljani u oblake i zlato, oduvijek lebdeći iznad glava pastve. Zamišlja ih sada kako su netom prije pada ležali izvaljeni na mekim oblacima, kao na jastucima, sa sunčanim naočalama, prekriženih, kratkih, bucmastih nožica, i kako iz čaša široka oboda pijuckaju neko egzotično rajsko piće grimizne boje. Vidi ih kako pljuckaju iz dosade i zabave po glavama ljudi ispod, smiju se i batrgaju tim bucmastim kratkim nožicama, zagrcnut će se od pića i smijeha. Padali su sada anđeli teško, lomeći se s bučnim, drobećim zvukom, raspadaju im se ta podbuhla lica i tuste stražnjice, lete zlatni uvojci i oble podlaktice, kao u plastičnih lutaka. Posljednje im je bilo da su se pomokrili od straha i urin se na podu pomiješao sa smrdljivom vodom iz razbijenih vaza. Oltari ispadaju iz ležišta, odvaljuju se od zidova i padaju sporo, pljoštimice na kameni pod, kao što su pred njih padali vjernici, licem prema dolje, voda iz polupanih kamenih vaza i prevrnutih plastičnih posuda, ustajala i smrdljiva, otječe polako smeđa i gusta od skrame, razilazi se u sitnim strujama i mili dalje po udubinama između kamenih ploča. Sadrene glave, noge, rasparani zlatni i plavi plaštevi, kotrljaju se kameni blokovi i tvrdo odjekuju po mramornom podu crkve. Odnekud vjetar, silan i uskovitlan, raznosi velika platna Križnog puta, trga ih sa zidova kao krpe, vitla njima kao papirnatim dječjim zmajevima i onda ih strmoglavljuje na pod, satire na ostacima zidova. Glavu rimskog vojnika probija cigla, odvaljena noga Svetog Florijana u kaligi zakačena na prevrnuti svijećnjak, ovaj bez jedne noge, gleda bespomoćno u plamen, ni on sam tu ne može pomoći. Oštri komad žbuke dere Isusovo bedro, a razderani Veronikin rubac lepršao je neko vrijeme nošen vjetrom i onda je njime naglo strmoglavljen i zalijepljen na stepenice oltara. Tamo, na drugoj strani, crna vrata sakristije, ona koja su vodila u unutrašnjost crkve, gore strašnim plamenom. Topi se gusta boja, bubre mjehurići i izgaraju plavičastim i zelenim odsjajem, potom gori drvo i odjednom zaigra svijetli plamen, razjarena, razbuktala vatra potmulo tutnji, praskavo ližu plamenovi, ruše se pougljenjeni ostaci, ostaju samo šarke, užarene, i same se dimeći. Unutra je gust crni dim, neprobojan, lijen i lelujav, koji ne izlazi van i ne pada na pod, ničeg tu više nema… Crno i ništa.

Onda mir. Nestaju ruševine, ugasio se plamen naglo, kao da ga nije ni bilo, ni dima ni zgarišta više nema. Nikakva traga nije ostalo i sada, pred samu zoru, na glatkom, bijelom i čistome mjestu, upravo onom gdje se prije nalazila crkva i gdje je do maločas bjesnjela vatra i rušili se zidovi, pojavili su se tu pred njom. Kao da se kondenziralo iz one magle koja nastaje prije jutra, prikupilo se, zgusnulo, i da, da, sada vidi posve jasno! Pred njom je stajala, kao da je suncem okupana, bijela drvena klupa na sipljivom nasipu ribnjaka. Na klupi mirno sjede Cina i Lora, zatvorenih očiju i držeći se za ruke. I smiju se blistavo i široko.

  Đurđa Knežević, Disanje nemani, Izdavač, Fraktura 2015. (dio iz knjige)