Dugo sam vjerovala da su tekstovi posve bezopasni, jer slabo pismeni ljudi još slabije čitaju. U tome su me rijetko razuvjeravale činjenice, pa čak i vlastito iskustvo. Tek nedavno, i posve slučajno, shvatila sam kakav je točno užas dobro napisanog teksta, pristojnog pravopisa, razložnih opservacija. Da nema takvog grijeha, i takvog nasilja, kao što je tekst isporučen ljudima koji su uvredljivi, ali nemušti, i koje taj prastari, anakroni medij, sve s interpunkcijskim znakovima, ta vještina u kojoj nema ničeg osim trideset slova na tastaturi, duboko uvredljiv sam po sebi, jer nastaje ni iz čega, a svejedno nije dostupan svakom, osobito nije dostupan onima koji bi voljeli da im je sve dostupno, i da mogu svime vladati. Kao ništa drugo, pisanje je svojevrsna potencija, proizlazi direktno iz ruku, iz tijela, ne zahtijeva ni opremu ni obuku, gotovo da se radi o refleksu, potrazi za ravnotežom u trenutku kad se spotaknemo, i gadno udarimo o rub namještaja.
Ana Lalić nema samo nesreću da je vrhunska novinarka, njezinu nesreću produbljuje činjenica da zna pisati, što za novinare nije uvijek nužno. Ovaj tekst, koji njoj vjerojatno uopće nije izgledao specijalno provokativno, jer se radilo samo o tekstu, o tome da se trideset znakova koristi s maksimalnom sposobnošću zapažanja, i lucidnim uvidom u jednom vladara, kojeg je Milanović krajnje nekorektno, ali posve točno nazvao “onaj mali od Šešelja”, objavljen je dva dana prije teksta o novosadskoj bolnici, zbog kojeg su je priveli, zatvorili, ispreturali joj stan, i uzeli laptop i telefone. “Mali od Šešelja” svoje je formativno razdoblje proveo s ratnim zločincem, i čovjekom koji izgleda kao psihopat iz udžbenika, on je tamo izučio škole, u kojima nije bilo previše pravopisa, a verbalno se artikulirati mogla samo paranoja, iracionalna mržnja, ili propaganda.
Nemam pojma jesu li Anu Lalić utamničili zbog ovog teksta, ili zbog onog koji je izašao jučer, u kojem piše u bolnici u kojoj medicinari nemaju ni elementarnu opremu da se obrane od pandemije. Kad bi se mene pitalo, po stilu, i kvaliteti, po dubini opservacija, ja bih je utamničila zbog ovog, ovdje je glogovim kolcem udarila u suštinu problema, probola je mjesto gdje potencijalni diktator bolest pretvara u strah, a strah u vlastitu moć, i prednost.
Posve slučajno, upravo čitam “Strah i nadu” Nadežde Mandeljštam. To je iritantno iskustvo, jer je izdanje biblioteke “Hit” otisnuto na papiru koji je s vremenom postao potpuno žut, pa izgleda kao da su slova otisnuta na listovima duhana. Oprečno naslovu, u toj knjizi nema ni specijalno mnogo nade, niti izrazitog straha. Postoji samo svijest da postoje ljudi kojima se ne piše dobro, jer ne trpe zastrašivanje, smrtne kazne, a posebno je neugodno što ti i takvi ljudi pišu, i to izrazito talentirano, još nije izumljena metoda mučenja koja će iz čovjeka istrijebiti talent, osobito taj minimalistički talent, koji neprekidno vrti tih 30 slova, u nepreglednoj mogućnosti kombinacija.
Ne poznajem Anu Lalić, moguće je da je nikad neću upoznati. Samo znam da u ovom trenutku, dok većina novinara spava nakon što su dezinficirali ruke i obuću, ili se, ako su noćne ptice kao ja, tek spremaju na spavanje, pod tim mračnim oblakom virusa sars-cov-2, od kojeg smo zaštićeni do naredne smjene, ili do jutra, Ana Lalić leži u zatvoru kojem ne znam ime, i odriče se hrane, te tobožnje ljubaznosti države kojoj nije u interesu ni da postoji, ni da preživi. Jer nema ničeg odvratnijeg od ljubaznosti, ili konvencije ljubaznosti, zlih ljudi, i zlih sustava.
Laku noć, Ana. Ne mogu te ni trajno zarobiti, ni pustiti. Nemaju pojma što da učine s tobom. Najgore je kad čovjek razdraži sustav, kojemu je inače tako dobro išlo. Mogla je to biti visoka smrtnost, i krasna diktatura. Konačno je postojao konkretan strah, “mali od Šešelja” prepoznao je vlastitu šansu, bio je svoj na svome. Na prvi je pogled sve izgledalo jednostavno: dovoljno je u zatvorsku ćeliju baciti inteligentnu, i lijepu ženu. Jer je i ljepota jednako odvratna kao i pravopis, a inteligencija je specijalno ubitačna, i zabranjena. Jer naši glasači u prosjeku nisu inteligentni, naš se narod rukovodi mitovima i budalaštinama. Inteligencija, inteligentna žena, to je nešto što bi svaki diktator, pa makar i nekakav podbuhli vječni podmladak ratnog zločinca s govornom manom, u svojim otužno devijantnim seksualnim fantazijama uvijek volio zatočiti, zarobiti, i poništiti.
radio gornji grad 
