Ja ne gubim prijatelje. Jedan sam od onih sretnika koji mogu kazati da ih u pedeset i nekoj imaju više od dva, tri. Mislim da bih a da ne pogriješim mogao reći da ih imam više no prstiju jedne ruke, onih istinskih, višedesetljetnih prijatelja, ali što je iznenađujuće i autentičnih novostvorenih prijateljstava koja računaju na posvemašnju iskrenost i predanje, povjerenje i emaptiju, na onu vrst filije koja se antički definira kao ljubav jednakih. Znate tu lekciju: agape, ljubav stvoritelja za stvorenje, eros, ljubav suprotnih, filia, ljubav jednakih, storge, ljubav roditelja i djece. Uglavnom, kažem, većinu mojih prijatelja stekao sam zarana, u srednjoj školi i na prvim godinama faksa.

Jedan od tih prijatelja, nakon Zorana Kurelića i kronološki a i vremenom koje smo proveli zajedno moguće moj najdraži prijatelj, nevjerojatni je Mario B.; ne govorim mu puno ime i prezime jer bi to njega živciralo, a ionako ćemo ga brzo u priči napustiti. Mario je, recimo samo par temeljnih činjenica, da ga nekako predstavimo društvu, kompozitno biće: na internacionalnoj je razini vrhunski šahist, a na majku je sasvim glumstven; dakle, ekstremno je racionalan i taman je toliko iracionalan koliko to glumci trebaju biti. Ali Mario ima jednu izazitu osobinu povrh: uvijek sam tvrdio da je on moj privatni moralni kriterij. Sjena te nepogrešive moralnosti, koju ću u sljedećoj rečenici rastumačiti, njegov je bezobrazluk: on je u izgovaranju istina života – što je u Antici činila tragedija – naprosto izravan do bezobrazluka koji rasplače, no, nažalost, uvijek je u pravu. Kad je o tom moralu riječ znate kako se tumači Sokratov daimonion: on nije šaptao što činiti, nego što ne činiti; „uvijek naređuje odustajanje od onoga što bih želio da učinim, a nikada me ne nagovara“ – (Platon,Teag 128d); tako je i Mario nepogrešiv u pogledu moralnih prosudbi ljudi koje smo tijekom života susretali, što tu i tamo plati osobnim prekoračenjem svih normi ponašanja.

Morao sam Marija uplesti u priču, iako, kažem, njemu ne bi bilo drago, zato jer sam morao osnažiti ove riječi: „Mislim da nije pristojno ljude zamarati svojim problemima, pa i bolestima. To naprosto nije građanski.“

Jedan naš znameniti dramaturg časkajući preko pića sa mnom kod Boška Petrovića rekao mi je da ako išta voli u Zagrebu to je onda ovdašnja posrednost: građansko ne trpi neposrednost, a dokaz vam je Vučjak: tamo je Krleža uveo u kič projekt svog doc.phil.sc. cijelu jednu noćnu šumu, bajunet i ubod u anatomski neprecizan predio ne samo zato da bi se nad dramom nadvio malum omen, što svakako jest bitan razlog, već i stoga da bi u građanskoj drami likovi već na početku prvoga čina fizički došli u doticaj. Manje primjetan, jer je zakoprenjen velom ozljede i humanosti prve pomoći, ali – drugom mišljenju očit.

Kad ti dvojica kažu da si pijan, a ti lezi: dakle, ako dva ni po čemu slična građanina kažu da nije nimalo građanski biti izravan, javno iskren, da je gotovo i privatno i intimno nedolično spominjati bolest i muku jer taj spomen priziva slabost samosažaljenja, onda je valjda tako, onda o čemu ne možemo govoriti valja šutjeti. Jedna od najljepših rečenica jednog od dvojice, trojice koji su mi odredili život, Borgesa naravno, glasi:

„Onoga vrućeg ljetnog jutra u našoj veljači, kad je, poslije neodgodive agonije koja se ni za časak nije srozala na plačljivost ili strah, umrla Beatriz Viterbo, zapazio sam da se po željeznim oglasnim tablama na Trgu Constitución koče reklame nekih novih cigareta: zaboljelo me to jer sam shvatio da se neprekidni i prostrani svemir već odvaja od nje i da je ta promjena samo prva u beskonačnom nizu.”

To je konačna presuda: agonija koja se na za časak nije srozala na plačljivost ili strah. Kako je Prkačin kazao u posjeti svom ratnom prijatelju na samrtnoj postelji: Umri muški!

Jednom sam sve ovo, kao i toliko puta već prije, napisao. Evo, isto to, malo drukčijim riječima, ali da ne čitate neke gornje retke ponovo, pročitajte ih ovako: Prije nego što ispovjedim dio svoje intime, moram napraviti kratak uvod: moj je rodni grad Zagreb, a za Zagreb nikako nije samorazumljivo počiniti takvu nesmotrenost i biti neprisiljeno iskren. Zagreb ne podnosi odveć neposrednosti. Dijelom je to shvatljivo: takav svjetonazor, ili bonton, proizlazi iz građanskog razdvoja javnog i privatnog; na tom razdvoju građansko i počiva, i iz njega izvire ta posrednost kao de riguer komunikacije u uljuđenom društvu. Evo kako će Englez objasniti da je čak i razgovor o bolesti stvar etikete:

“It is a question of etiquette too. We are a nation that “mustn’t grumble”, trained from an early age that the only answer to “How are you?” is “Fine, thank you.”

Our vocabulary reflects this. Whether we have had a cold or spent six weeks in intensive care, we will tell you we have been “a bit poorly”. “

Vidite, cijeli je naš svijet sazdan na posrednosti; dobro, ostaci ostataka toga građanskog svijeta. Stoga je u Zagrebu nekako neprilično biti izravan, iskren, javno emotivan… znam da će se ne jedan moj prijatelj – ja sam naraštaj iz Kavkaza i Zvečke druge polovine sedamdesetih i početka osamdesetih i nema onodobnog banda u kojem nemam prijatelja – srditi kad upitam: Recite mi jednu stvar koju današnji teenager može na nekom tulumu, tamo, negdje oko dva, u nekom kutu, odsvirati na gitari, a da je ljubavna pjesma napisana zadnjih dva desetljeća? Recimo, to je simptom stanja stvari o kojima govorim.

Sav ovaj uvod napisao sam iz dva razloga: da ga netko napiše, da kaže ono što ionako svi znamo, ali i da pripremim teren za sljedeći pasus: Nehajev je, uvijek citiram te besmrtne riječi, rekao da je bolest pamćenje tijela. Moje je tijelo fotografskom memorijom zapamtilo neke od najboljih dana moga života, koje sam proveo noću. Stoga se uglavnom svake večeri, kao da me je Vrag nokautirao, stropoštam u krevet kao na pod ringa. I onda do jutra nebeski sudac, sam dragi Bog broji u nadi da će konačno mahnuti rukama i proglasiti knock-out. No nekako prije deset – govorim figurativno – ja se uvijek dignem. Jer, nije sramotno pasti, sramotno je ne ustati. I tako se ja ustajem već dobar dio života i dižem ruke u gard, onako, šoljanovski, da budem jak u nepoznatu svrhu. Je li ovo bilo dovoljno iskreno?

Ne znam je li ovo bilo dovoljno iskreno i razabire li se u mojoj posrednosti ne samo poanta, nego i tema ovog teksta, no kažimo je izravno, ali ne osobno: Je li pristojno javno govoriti o svojoj bolesti?

Najljepši tekst o tome, koji ipak nudi odgovor tek post festum, ali, drukčije i nije moglo biti, jer drukčije naslova ne bi bilo, Dežulovićev je tekst (https://www.jutarnji.hr/arhiva/smijeh-mi-je-pomogao-da-pobijedim-rak/3243200/ ) o njegovoj pobjedi nad karcinomom. Britanci bi, da ponovimo, o tome kazali, prešutjevši kemoterapije, da se osjećaju “a bit poorly”, no Boro mi je draži. Cijeli sam život živio kao Englez, pola sam godina svoga života proveo odlazeći po bolnicama, no kako starim sve sam više Mediteranac: iako mi još uvijek arija ergo propuh nije kriv za sve, sve češće se otvoreno jadam u svojoj jeremijadi na sve i sva.

Mnogi ljudi ne govore o svojoj bolesti iz utilitarnih razloga: smatraju da će im ta okolnost naštetiti karijeri ili društveno stigmatizirati. Jedan od mojih prijatelja, pače doktor, sasvim je nepravedno višemjesečnu vehementnu iskrenost drugog prijatelja u nekom sporu koji je trajao protumačio njegovom specifičnom desetljenom bolešću, što ne samo da je bila neočekivana i nedostojna, nego i za liječnika toga ranga nedopustivo netočna dijagnoza. Drugi ljudi ne govore o svojoj bolesti da zadrže dostojanstvo. Denis Kuljiš, o kojemu u stvari malo što znadete a toliko ga puta upravo moralno osuđujete, porezao se na dubrovačkoj plaži par centimetara; ta sitna rana gotovo ga je došla glave, jer je par puta u nekoliko mjeseci skončao na intenzivnoj; u jednom trenutku zatekao sam ga kako s infuzijom ustaje iz kreveta; priskočio sam i kazao da je to rizik, no Denis mi je odgovorio riječima koje u takvom času, u takvom okružju imaju posebnu težinu: Ja sam sebi odredio liniju ispod koje ne idem iz osnovnog samopoštovanja. Čovjek mora sebi odrediti neku crtu digniteta ispod koje se ne može ići. Duboko me je to tronulo.

Ne znam, dolaze neke godine, sve više mojih prijatelja pobljeva, pa i odlaze, šutke.

Nekog samo jedan dan nema a mi se ogledamo, gledamo jedan drugoga kao da će netko kazati: Ja sam znao., i pitamo: A što je bilo?

Ima u tome nekog dostojanstva, ne dosađivati drugima svojim križem kad njihova kuća ima i kapelicu. Iako, naš nas jezik izdaje: slavenski su jezici sveti. Čak i dijalekti: o kajkavskom kao navlastitom jeziku metafizike neporecivo je to ustvrdio profesor Branko Despot.

Isto i ja mogu umah dokazati:

Iskoni bě slovo, prevodi slavenski apostol Ἐν ἀρχῇ ἦν ὁ λόγος. Bolje se ne može kazati: u tri riječi, Trojstvo. Iskon, onaj što je od kona do kona, bě koje je i bivstvo i bivanje, i Slovo koje bje i jest Bog. Sve troje govore jedno te isto i Sve je tu Jedno. Savršenije se ne da reči.

Hrvatski jezik, da uposebimo primjer, do uglačanosti je poslovice istančao izraze koji somatiziraju naše duševne dispozicije, ili, kazano rječnikom manje suvremene mitologije: izraze koji daju da do riječi dođe riječ kad tijelom postaje. Dat ću dva uvriježena primjera: ako vam ljudi idu na jetra ili stvari uzimate k srcu, ne budite sigurni u dugovječnost. Zapanjujuća dijagnostička točnost ovih izraza koji otjelovljuju apstrakcije – uzimanje stvari k srcu emotivnu preosjetljivost, ljutnju pak izraz ideš mi na jetra – ne mora čuditi: starodrevna medicina zna da je ono izvanjsko ono nutarnje, pa emocije utječu na rad naših organa: zar vas nije stislo u prsima za brojne tuge?

Amerikanci bi u čudu čitali ovaj tekst. Oprah, pa što je ona drugo no: Uputstvo za život!? Koliko nam valja žalovati, recimo, pitala se u emisiji nakon 11/9: ljudi više ne žive unutar istoga svijeta, iste običajnosti, i uopće se ne podrazumijeva da znaju koliko dugo se priliči izražavati žalost zbog gubitka voljene osobe. Naravno, možda je riječ o šupljim ljudima, jer je odgovor naoko lak: onoliko koliko žalost osjećaš, ali, nije to tako: zajednica kodificira takve situacije i kad nema te običajnosti počinje rasap i zajedništva i nas samih – time is out of joint.

Postoji samo jedan razlog za koji se ovoga časa mogu primiti kad govorim o javnom govoru o bolesti: Dixi et salvavi animam meam; naravno, Ezekiel je mislio na umirenje savjesti, jer mu je dužnost kazati istinu, ali, proširimo tu misao i na olakšanje muka: niste li često puta osjetili barem neko olakšanje ustanovivši da je i drugi iščašio gležanj, pa čekajući da vam namjeste longetu časkate sa sudrugom u patnji i nekako neobično osjećate da to onda i nije tako strašno ako i nije tako jedinstvena nevolja.

Ljudi se danas outaju iz raznih razloga.

No, u našoj kulturi, u kojoj se ona specifična ljubav za daljnjeg svoga, trač, širi brže od zvuka, o bolestima šute kao ribe.

Što vi mislite: treba li o tome progovoriti?

Ah, da – hipertenzija.