I tako, s tim starim refleksom prema ustaljenim utjehama, krenem prelistavati online ponudu dućana, koji ovih dana i tako postoje samo online. I pronađem dovoljno utješnu utješnu haljinu, bijelu s gustim printom listića i grančica, što je valjda u ovoj situaciji nekakav psihogram, ali haljine to i inače jesu. I imaju tu haljinu u mom broju, za točno tih sto pedeset kuna; dostavom bi stigla za pet radnih dana, ili manje. I već lijepo vidim kako preuzimam tu haljinu, u prema okolišu prijateljski raspoloženoj kutiji, koju otvaram na krevetu u spavaćoj sobi, i prislanjam preko trenirke pred ogledalom na ormaru.

Ali odjednom se otvara niz problema. Kao na primjer, kamo ću ja u ovoj situaciji u toj haljini. Već nekoliko tjedana oblačim se po ugledu na Kineze, imam tamnoplavi šuškavac iz Lidla, bez kragne, koji svaki put kad dođem s posla ili iz dućana vješam s deset štipaljki na balkon, jer ga inače otkine bura, i uvalja u blato koje proizvodi vrtna slavina koja popušta, ali nije vrijeme za takve popravke. I jedne crne sintetičke hlače, opasane gumom u struku. Ne spadam u žene koje će se dotjerati usprkos nečemu: usprkos pandemiji, a još uvijek se živo sjećam i žena, znatno hrabrijih, koje su su nosile haljine, parfem, i kvalitetne najlonske čarape, usprkos bombardiranju, i odličnim optičkim spravama nataknutim na snajper, s pomoću kojih ih je njihov trbuh, ili poprsje, bilo moguće smjestiti točno u središte nekakvog imaginarnog križa.

Ali, na stranu te duboke dileme, postoji vrlo praktično pitanje. Koji sam zapravo konfekcijski broj, u trenutku kada se poklopi da je godišnje doba povoljno za haljinu na grančice, i da haljine nose obične, ne osobito odlučne žene, kojima je vraćena njihova uobičajena bezazlena narcisoidnost, želja da provjeravaju kako im izgleda odraz u staklima usputnih izloga?

Ujutro sam pažljivo oprala svoj bicikl, napumpala gume. Na trenutak se učinilo da je na taj način moguće gotovo izbjeći situaciju, biciklisti se kreću brzo i slobodno, drugim ljudima nisu osobito blizu, udišu više vjetra nego virusa, kišu u pokretu, u vlastitoj atmosferi. Ali nije ispalo tako. Bilo je neugodno, gotovo arogantno, u pustom gradu gdje je ulice moguće zaposjesti samo zbog toga što se drugi ljudi pridržavaju pravila, i ne pronalaze izlike kao što su alternativni načini kretanja.

Pa je bicikl brzo pospremljen u šupu, kineska odjeća obješena na uže na balkonu, a haljina, kojiu sam na kraju odlučila kupiti isključivo jer je to besmisleno, u međuvremenu je rasprodana.

Od modnih nagovještaja za proljeće, ostao je moj prijatelj Robi. On je liječnik s imenom i prezimenom, ali meni je Robi, ne moram ga specijalno titulirati. A Robi je gadno rigidan tip, teški gnjavež, i svoj posao uvijek obavlja s takvim perfekcionizmom da to zna krenuti na živce. Ovih dana, Robi je zadužen da u drive-in punkovima za testiranje uzima briseve. To nisu “drive ini” u kojima se može dobiti hamburger s duplom porcijom pomfrita, nego se svakodnevno uzimaju gotovo fanatični brojevi uzoraka, na kojima Istra uporno ustraje, provjeravajući sve kontakte, i fanatično kontrolirajući svojih nekoliko žarišta.

A Robi predviđa da će se u proljetnoj sezoni nositi svijetloplavo, i da je to ultimativni modni hit. To je prilično infantilna boja, a kakva korist od mode, ako čovjek ne može zakoračiti u područje rizika?

Prema tome, ona haljina, listići i cvjetići, i tako je bila gadan promašaj. Valja slušati relevantne ljude, koji prepoznaju trendove, i u garderobi posjeduju klasične komade, koji se ne nabavljaju na histeričnim sniženjima.