ODNEKUD DOĐE SREĆA

Odnekud dođe sreća,
iz sjećanja ili nade,
iz sobe iz koje smo davno izašli,
zaboravili razlog izlaska,
popamtili samo najbolje,
pa se s čežnjom vraćamo vratima kojima smo izgubili ključ.
Odnekud dođe ljepota,
kao uvijek nekako žut miris sapuna
iz ormara što smo ga širom otvorili,
kao nešto čime bismo se umili
u zoru koja od krošnji uzdiše poput sjenovita trijema.
Ponekad se u sreći ljepote
Ukočimo kao dijete koje u trgovini čudesa
Zna da nema kovanica
Za sve od čega mu srce drhti.
„Samo tijela stare,“ kažemo si pred kraj
Kao napamet naučeno, dugo zaboravljeno
otajstvo života,
kad shvatimo da dječjim koracima
za sobom vučemo starost
kao naborano, onemoćalo tijelo
koje više nema snage tragati za srećom.
Prekasno shvatimo
da djeca zapravo rađaju djecu,
da nam djeca s odra došaptavaju posljednje poruke,
da zato oči jedine nikad ne stare,
nego iz staračke tromosti,
s klupe zaiskre prpošnom srećom
pred jatom ptica nebeskih
koje sjatile su se blagovati mrvice prekomjernog kruha.