Već nekoliko sati nakon zagrebačkog potresa javno sam izrazio stav kako je „važno da se svi stručnjaci koji se bave Zagrebom stave na raspolaganje Gradu i nadležnim institucijama. U ovim okolnostima bilo kakvo interesno pogodovanje ili kadroviranje po političkoj podobnosti bilo bi pogubno za kvalitetnu obnovu i revitalizaciju teško oštećene zagrebačke povijesne, arhitektonske i urbanističke cjeline. Svaka nemušta intervencija ili improvizacija je nedopustiva. Ovo je povijesna prekretnica po kojoj će nas pamtiti generacije.“

Već nakon prvog čitanja prijedloga Zakona postalo mi je jasno da je on u potpunoj suprotnosti s navedenim stavom te u konačnici poguban za kvalitetnu obnovu i revitalizaciju zaštićene zagrebačke povijesne, arhitektonske i urbanističke cjeline. U tom kontekstu gotovo je nevjerojatna činjenica da se prijedlogom ignoriraju temeljna polazišta obnove- prostorno planiranje te zaštita i obnova kulturne baštine. Tim više jer se najveći broj stradalih objekata nalazi upravo na prostoru zaštićene gradske cjeline. Riječju, obnova grada svedena je na puko tehničko pitanje ignorirajući više važećih zakona i propisa te dajući široke ovlasti njegovom provoditelju van njegove stručne kompetencije.

Još veći problem je što ovaj vrlo nemušto pisani prijedlog u isti koš svrstava zaštićenu povijesnu, urbanistički i arhitektonsku cjelinu grada i izgradnju na periferiji i vangradskim područjima. Naprosto je metodološki nemoguće jednako pristupiti rješavanju sanacije donjogradske gradske palače, gradskog bloka ili uličnog poteza i primjerice obiteljske kuće na periferiji ili van grada. Primjera radi u 3. članku zakona iznosi se kako se: „Na obnovu i uklanjanje zgrada te gradnju zamjenske obiteljske kuće, koja se provodi na temelju ovog Zakona, ne primjenjuju propisi kojima se uređuje prostorno uređenje, gradnja i inspekcijski nadzor građenja te posebni propisi koji utječu na propisivanje ili određivanje uvjeta za gradnju građevina ako ovim Zakonom nije drukčije propisano.“

Pitanje je odakle ovom Zakonu pravo da se stavlja iznad drugih zakona i propisa, odnosno da ih poništava?

Jednako tako nameće se pitanje, kako će i prema kojim stručnim kriterijima neki anonimni u potpunosti nestručan i priučeni inženjer građevine odlučivati koja će se zgrada u zaštićenoj povijesnoj cjelini grada uklanjati a koja ne?

Zaključimo, ponuđeni prijedlog zakona je u potpunosti neupotrebljiv i isključiv, otvarajući široki prostor manipuliranju, mešetarenju i nekretninskom biznisu i to nažalost upravo na osjetljivom prostoru zaštićene povijesne, urbanističke i arhitektonske cjeline grada Zagreba.

U tom kontekstu teško se ne složiti s komentarom dr. Saša Poljanec-Borić: „Taj neprofesionalni uradak je zapravo, vrhunac birokratske inkompetencije i vjerojatno sama srž nezajažljive pohlepe u kojoj je pravopisno neartikuliran naslov tek vrh sante leda bedastoća i nemorala koji su u njega utrpani, ne bi li se pokazalo da netko nešto suvislo radi, u nesuvislim uvjetima u kojima se – zna se zašto – nalazi grad Zagreb i njegova okolica.“ (Večernji list, 4 .4. 2020.)
Zagreb je NAŠ Društvo arhitekata Zagreba Potres u Zagrebu – Svi mi u centru