Ovak. Da! Svi koji volimo ovaj grad odista smo drugačiji. Drugačiji smo.
Ne napuštamo Ga i ne ostavljamo.
Zagrebu se uvijek spočitavalo i Zagreb je uvijek prešućivao sve ono što vam zapravo na sve to ima reći. To je to po čemu je Zagreb drugačiji. Ništa ne radi iz dišpeta.
Šuti, misli svoje jer zna da nema smisla.
Prešućivao je što sve čini za druge, uostalom od Njegovih tereta i sudbina, tuđi su uvijek bili veći, zar ne?
…Znali su mi se ljudi smijati jer hodam gradom kao turist i fotkam ga.
Da, jer sam Ga voljela i jer Ga volim, oduvijek. Nisam jedina. Puno nas je takvih. No, sada je Zagreb ranjena srna.
Jednom kada se ponovno vratite u taj grad, znajte to, Zagreb je ranjena srna i tiho se previja u boli, ostavljena, sama, u stvari, od svih vas.
Zagreb je napušten od Hrvatske. Hrvatska ste i vi.
Da… vi.
Ali izdići će se. Kroz ljude, one koji je, koji Ga vole, nebitno odakle su, jesu li purgeri ili “dojdeki”. Svi smo jednom došli od nekuda, nekamo.
Jednom ćete ponovno poželjeti prošetati Zagrebom, nakon potresa gradom punim šupljih filmskih, kazališnih kulisa.
Zgrade su tu, fasade su tu, sve će izgledati normalno no uvijek će postojati opasnost da vam možda nešto padne na glavu. Ili da se sruši komad fasade vama pred očima.
Svi koji ste iz Zagreba ali se dugo niste maknuli iz svojih domova zbog okolnosti i niste prošetali centrom npr. ili niste iz Zagreba ali pokatkada pohodite Zagreb ili u njega mislite poslati svoju djecu, jednom na školovanje Zagreb vam je ranjena srna, ranjen potresom ako možda za njega niste čuli.
Tiha je ta srna u svojoj boli. Obnavlja se koliko može uglavnom uz pomoć volontera ili ljudi koji padaju s nogu. Neki će teško obnoviti svoje stanove ili kuće, a možda i nikada, kako bi trebalo.
Zagreb je tih, bolan i lijep. Lijep čak i sada.
Bit će sve ovo jednom iza nas.
Povit će ranjena srna svoje rane, prizdravit će..
Zagreb vam je poseban grad…
Ak me tko razme?