Slađana Bukovac: Književnost i humanitarna naplata

Unutar hrvatske književne scene, svi se vole, poštuju, međusobno se cijene, zajedno su studirali i rezidirali, ukratko, vladaju najprisniji mogući lični odnosi, s mnogo grljenja, tapšanja, i podsjećanja na nezaboravne zajedničke trenutke. I tu je problem, koji se potencirao u vrijeme ove nesretne kuge. Nekoliko urednika (jedan među njima moj je studentski kolega, kolega iz časopisa, i urednik jedne od mojih knjiga; druga je autorica izrazito pozitivnog osvrta na moju posljednju knjigu, onaj treći mi nekim čudom nije ništa, iako nemam pojma kako je to moguće, ali sigurno mi je i on nešto samo što sam to zaboravila), nekoliko njih je dakle na stranici HDP-a počelo objavljivati tekstove raznih autora na temu “Karantena”, koja je defininirana, ne držite me za riječ, kao sindikalno – socijalna. (Literatura ne može biti sindikalno – socijalna, na taj način se mogu pomagati samo direktno ljudi, ali pustimo to sad). Kružnim su mailom obaviješteni članovi da je ta akcija pokrenuta, ali iz obavijesti uopće nije bilo jasno da su tekstovi naručeni od – “potrebitih”. Da, i “mladih”. Za honorar koji je uistinu simboličan, to se mora otvoreno priznati, objavljena je određena količina tekstova, među kojima ima i jako dobrih, samo što (kao što sam već napomenula, svi smo međusobno kumovi, braća, srodnici, susjedi, jedni drugima profesori i učitelji), “potrebitih” i “mladih” ima na kapaljku. Pa je sve skupa počelo izgledati malo bizarno.

Ali na stranu sad to, dobre namjere često popločavaju put u nekakvu lokalnu kloaku.

Međutim, a tinja ta rasprava po facebooku, i tu i tamo se razbuktava, kao kakva slabašna epidemija, već jedno tjedan dana, još uvijek nema odgovora na pitanje jesu li oni urednici s početka, od kojih je dvoje prema kojima sam u poziciji zahvalnosti, a sto posto nešto dugujem i trećem, izluđuje me što se ne mogu sjetiti što, za humanitarni projekt naplatili posao uređivanja, i to u nekom iznosu koji nije nužno 300 kuna, koliko navodno iznose ti autorski honorari?

Bojim se da odgovor na to pitanje nije nikako moguće dobiti, i ostat će zauvijek misterij. Ne nužno zbog toga što su urednici taj novac uzeli. Ne, problem je u tome da je to pitanje toliko uvredljivo, kad ti ga postave članovi nekog društva u koje doduše uplaćuju članarinu, ali su ti istodobno i braća, i sinovi, i kćeri, i najmiliji i najmanje mili autori, da je na njega upravo odbojno odgovoriti. Jer se u familiji ne može o novcima, vulgarno je. I svejedno je tko zarađuje, važno da je kruh svakog jutra na stolu. To je ta zamka hrvatske književne genealogije.