Nekoć sam žudno čitao dnevnike omiljenih pisaca, želeći još više prodrijeti u svjetove koji su me fascinirali. Međutim, to mi je rijetko uspijevalo. Dnevnici mi gotovo nikad nisu otkrivali ništa nova, čak su mi kvarili doživljaj ranije pročitanih djela. Ipak sam ih i dalje povremeno čitao, sve dok se nisam susreo s najvećim štreberom dnevničarenja u povijesti književnosti, Markom Ristićem, koji je na moju lektirnu listu dospio samo zato što sam u to doba gutao sve što je imalo veze s nadrealizmom. Nakon što sam teško probavio Ristića, zakleo sam se da više nikad neću čitati dnevničke zapise, pa ni u slučaju da mi moja užarena peć daruje, recimo, izgubljeni Bulgakovljev dnevnik. I njega bih bacio natrag u vatru.
Možda me ova mržnja prema dnevnicima priječi da dokučim smisao HDP-ova projekta Dnevnik iz karantene, ali mi se svejedno čini da se HDP tim projektom zapravo odriče onoga zbog čega, valjda, i postoji, književnosti same, kao i da se previše nonšalantno, ako ne i podcjenjivački i precjenjivački istovremeno, odnosi prema onima od kojih je naručilo tekstove, a o skandaloznosti samog postupka, kojim jedno umjetničko društvo birokratski kriterij stavlja ispred književno-estetskog, ne želim uopće govoriti. Moglo se, naime, unaprijed pretpostaviti da će to većinom biti rutinski odrađeni tekstovi za ugovoreni honorar, ako ne i potpuni skribomanski promašaji, silne kartice potpuno izlišne literature, od kojih izlišnija može biti jedino još njihova kritika. Ovako, bojim se da će ovi tekstovi (Iako se u nekima od njih nađe ponešto književnosti, najviše kod Ivice Prtenjače i Marija Glavaša, zatim kod Dorte Jagić, u mrvama kod Monike Herceg i u mrvicama kod Željke Horvat-Čeč, sve ostalo je tezgarenje, a u Lokotarevu slučaju i očito podmetanje ranije napisanog teksta, što bih razumio da je riječ o dragulju kojeg svijet mora vidjeti, ovako ne znam što mu je to trebalo.) osim za skupljanje lajkova od rodbine i prijatelja, poslužiti jedino tome da se netko malčice pobljuje na njih, bilo zbog zlurada likovanja nad tuđom mukom, bilo zato da se iskamči kakav honorarčić. Upravo ovo učinio je Tomislav Čadež u jednom silno docirajućem tekstu u Jutarnjem, punom prekomjernog granatiranja, koji je protiv HDP-ovih karantenaca dovukao teške haubice iz kojih je, između ostalih, ispucao čak i Prousta i Thomasa Manna (odnosno njihove omanje projektile, zvane Čarobni brijeg i U potrazi za izgubljenim vremenom, stvorene, jelte, za jedno poslijepodne, baš kao i HDP-ovi dnevnici), zaboravljajući pritom da i on mrči ekran nečime što se zove Dnevnik samoizoliranog intelektualca.
Međutim, u jednome je Čadež u pravu: jebeš pisca zagledanog u svoj lik u zrcalu, koji se ne baca u uzavreli svijet zbog straha od poraza ili preozbrazbe, nakon kojih je jedino moguće pisati očišćeno od loše zamaskiranog dnevničarenja, kakvim naša književnost i inače obiluje. Samo, to nije lako i najčešće nije brzo. Piščeva je destilerija spora, složena i krhka i može se svakog trena raspasti, a tome dnevničarenje, pa i ono honorarno, može samo pripomoći. Zato ga se najbolje kloniti. A i zašto da nam se naš samoizolirani intelektualac bez razloga žesti? Evo, čim ga je prošao bijes uslijed saznanja da se još netko bavi sličnim poslom, on je širom otvorenih očiju zaronio u svijet i odmah došao do dubokih uvida o blagodatima življenja u vremenu virusa: te je manje mrtvih uslijed prometnih nezgoda, te nema više ni birtijskih tučnjava, a čovjek napokon ima vremena i za sitne popravke u kući i oko kuće, da spomenem samo neke. No još više od te dubokoumnosti, mene ushićuje Čadežov vrhunski stil i briljantna rečenica. Evo samo jednog primjera, u kojemu se pastorala na čudesan način spaja sa slikom socijalnog koronarnog raja:
“Priroda oko nas pak kao da je dobila priliku za nov život. Rijeke su se razbistrile, nebom više ne šaraju avioni, uzduh se lakše udiše, a sve to u situaciji kad je gorivo jeftinije nego li ikad razmjerno plaćama, u situaciji kad nitko ne može biti izbačen na ulicu zato što nije platio stanarinu, u situaciji kad nikome tko nije platio račun neće biti isključena struja.”
Ne znam kako vi, ali mene nakon ovoga upravo spopada neodoljiva žudnja za plačem. Eto kako se piše, eto kako se žonglira rečenicama koje pršte od vatrometa značenja! Skidam kapu, majstore. Daleko je to od karantenskih dnevnika, za koje je Čadež rekao da su na razini srednjoškolskih zadaćnica.
A di su pare? Honorari? Jebiga, znam, teško je bez para, čak i piscu, ali pare se mogu i drugačije zaraditi, mogu se, na kraju krajeva, i ukrasti. Bez morala i istine, međutim, pisac ne može nikako. U tom slučaju dolazi do njegova odumiranja, što je zapravo eufemizam za ružno, dugotrajno krepavanje uslijed kojega se kmeči, cmizdri i opako zaudara. A piščeva je istina zapravo vrlo jednostavna, iako je mnogi ne razumiju: piše se ono što se mora napisati, a ne ono što se misli da se mora napisati. U pisanju ne smije biti prepisivanja, pa ni od sebe samoga, dapače, bolje je ponekad pokrasti drugoga nego sebe samoga. Kad se tako postave stvari, može se doći do zaključka da se uopće ne mora pisati. Ali ako se mora, dobra je vijest da se onda može pisati i dnevnik. Ako se baš mora. Kao što je to morala Divna Zečević. Hehehe. Ipak sam malo seruckao ono na početku. Volim ja dnevnike. Kad baš moram. (Facebook)