Pušim na balkonu i slušam kako se susjedi lagano bude. Netko zabija čavao u zid već u 6 i 15. Probudiš se i zabijaš čavle po stanu… Mora da je susjedova noć bila bremenita osjećajem krivnje. Ona jutarnja užurbanost vani iz “dobrih starih vremena” svela se na prodavačicu koja u 6 dolazi na posao u trgovinu u prizemlju zgrade pripremiti se za novi radni dan, posložiti robu bolje po policama, valjda. I to je sve ako izuzmem nepoznatog tipa što hodajući pločnikom kašlje. Susjeda ispod u pola sedam na balkonu razgovara s kanarincem. Govori mu stalno: “Ne, ne i ne! Ne to raditi…” Taj optimizam kojim ljudi pregovaraju sa svojim kućnim ljubimcima oduvijek me fascinirao. U sedam dolazi dostavno vozilo pred dućan. Djed Mraz koji naplaćuje svoje usluge u kunama. Nekad je dolazilo bar tri-četriri kamiona. Jadno je na šta je spao kapitalizam. Sjebao ga jedan običan virus. Imam osjećaj da je Nova godina. Prvi dan jednog novog doba nastupa onemoćalo. Drugi optimisti, oni koji nemaju kanarince, još spavaju. Kada se probude krenut će po društvenim mrežama širiti svoje opasne boleštine. “Po jutru se dan poznaje.” Jutro mi je odnekud poznato, ali me nedostatak fabule brine. Diazepama srećom još imam. Popiti s čašom vode pa opet u krevet.