Lou Andreas-Salomé poznata je više kao prijateljica i/li ljubavnica ‘velikih umova’ (Nietzsche, Rilke, Freud) nego po vlastitom značaju – kao iznimno inteligentna i obrazovana žena, vrsna spisateljica i jedna od prvih psihoanalitičarki, primjer neovisnog ženskog uma i drugačijeg načina života.

Rođena je 1861. u Petrogradu kao najmlađe i jedino žensko od šestero djece dobrostojeće protestantske obitelji koja joj omogućuje učenje stranih jezika i “gostujuće” pohađanje nastave. U ranoj mladosti istupa iz crkve te odbija posjećivati otmjene društvene zabave i pripremati se za ulogu supruge, majke i kućanice. Odlazi u Zürich da bi na jednom od tada rijetkih fakulteta koji primaju žene studirala filozofiju i povijest umjetnosti, ne toliko zbog akademske karijere koliko zbog stjecanja znanja. 1882. seli u Rim i pridružuje se ‘književnom krugu’ Malwide von Meysenbug (prve žene nominirane za Nobelovu nagradu za književnost 1901.). Tu se sprijateljuje s filozofima Paulom Réeom i Nietzscheom, s njima planira osnivanje “akademske komune” i putuje Europom; obojica joj navodno nude brak, što ona odbija. Ipak, par godina kasnije udaje se za orijentalista Friedricha Carla Andreasa, koji je zaprijetio samoubojstvom u slučaju odbijenice, i s njime ostaje u tzv. otvorenom braku do kraja njegova života. 1897. susreće 22-godišnjeg pjesnika Rilkea s kojim razvija trogodišnju ljubavnu vezu i doživotno prijateljstvo. Na pragu pedesetih mijenja karijeru, upoznaje Freuda, školuje se kod njega i nastavlja se baviti psihoanalizom i psihoterapijom. Tijekom života objavljuje brojne filozofske, književne i psihoanalitičke studije i literarna djela, počevši od romana “U borbi za Boga” do autobiografije “Moj život”, pisane pred smrt 1937. u Göttingenu.

Svojom ljepotom, briljantnim umom i samosvojnim ponašanjem, Lou je fascinirala mnoge muškarce, mahom intelektualce i umjetnike. S nekima se družila, s nekima se ljubila, ni s jednim (pa ni s onim bračnim) nije se “vezala”. Zato je često nazivaju “femme fatale”, onom koja muškarce skuplja kao trofeje i usisava njihove živote.
“Femme fatale” (od lat. “fatum”: sudbina, božanska volja, ono o čemu visi čija sudbina; zla kob, propast) uobičajen je naziv za žene koje privlače ne toliko svojom ljepotom koliko inteligencijom, samosviješću i neovisnošću, a čijem se ponašanju pripisuju seksualna razuzdanost, bezobzirnost, manipulativnost i težnja k moći – s pogubnim posljedicama za živote zavedenih “žrtava”.
Zanimljivo je, međutim, da ne postoji “homme fatal”, fatalni muškarac (ni onaj Henrik koji je obezglavio dvije od svojih šest žena, ni Kazanova koji je ljubavnice mijenjao češće od smrdljivih čarapa). Zašto? Vjerojatno zato što su muškarci po svojoj društvenoj ulozi ionako fatalni, i to u smislu ‘sudbonosaca’ – jer brakom omogućuju ženi da bude prihvaćena kao društveno biće, supruga i majka (za razliku od puko spolnog bića: “cura za udaju”, “raspuštenica”, od uma otpuštena, “vesela udovica”, nevjerna pokojnom umu, “stara cura”, otpisana). S druge strane, zbog predodžbe da su muškarci “po prirodi” snažniji i (nad)moćni, njihovo superiorno, dominantno ponašanje spram žena ne percipira se kao “fatalno” u smislu “opasno”, “pogubno” (mnogi muškarci upropaštavaju žene, ali nitko ih zbog toga ne smatra “fatalnima”; uništena karijera/brak/život žene i muškarca ne doživljavaju se jednako važnima), ili kao ekscesno u odnosu na “normalno” stanje (tj. dominantnost, dok je za žene “normalno” podređenost).

Kako se “femme fatale” zapravo odnosi na žene koje su nadmoćne muškarcima i nadilaze društvene norme nametnute im kao “slabijem spolu”, a pritom su (ah!) još i promiskuitetne i nesklone majčinstvu, moglo bi se reći da taj izraz više iskazuje odbojnost i osudu snažnih žena od strane društva nego karakter neke osobe. Odnosno, da je to samo još jedan izraz kojim tradicionalno društvo diskreditira mnoge (ne samo doista zlokobne) snažne žene, koje se ne ponašaju onako kako bi se “žena trebala ponašati”.

Da je neki od Louinih prijatelja imao mnoge slavne ljubavnice, smatralo bi ga se neodoljivim, uspješnim ljubavnikom; ona je “fatalna”, opasna, žena upitne moralnosti.
U stvarnosti, međutim, muškarci koje je Lou “zavela” nisu se ponašali kao njeni pijuni, nisu klonuli duhom, raspali se u tragičnosti života, prestali misliti, pisati, disati, niti ih je ona iskoristila i odbacila. Upravo obrnuto. Kao što je nju privlačilo svjetlo moćnih i maštovitih muških umova, tako je i ona njih privlačila kao inteligentan sugovornik, su-putnik, izazov i poticaj za plodniji rad i život. Naravno, kod mnogih je potaknula i erotsku naklonost i žudnju. Ali moguće je da je ona sama rijetko (kao s Rilkeom) imala osjećaj onog ljubavnog zanosa koji opisuje u svojim esejima pod nazivom “Erotika”.

Njeno viđenje erotskog prožimaju dva temeljna stava: da erotska strast nadilazi dualizam tjelesno-duhovno i ispunja cjelinu bića čovjeka, i da “spajanje dva ljudska bića posredstvom erotske privlačnosti” nije, kako se uobičajeno misli, sjedinjavanje “u jedno”, nego “udvajanje” koje nam – kroz gubitak sebe u “fizičkom predavanju našega ja” – omogućuje da doživimo “u sebi živu celokupnost sveta” i tako “najintenzivnije živimo sebe.”
Stoga ona razlikuje “stvarno erotsko od svake vrste gole, pohotljive požude” – jer “u njoj je izolovano čisto telesno uzbuđenje, odeljeno, i nikako ne može da se pretvori u onu karakterističnu opijenost celog bića” – i smatra da je “u ljubavi, kao i u stvaralaštvu, bolje odricanje od rđavog, umerenog ostvarenja. Bolje je čekati na kapiji našeg ‘ja’ (…) dok sve u nama nije čvrsto, spremno i ne otvori se voljno…”
Drugim riječima, ono “stvarno erotsko” ište samosvojnost i zrelost: “Samo onaj ko ostaje svoj pogodan je da bude trajno voljen, jer samo on u svom živom sadržaju simbolizuje drugome život. (…) Ništa nije tako suprotno ljubavi kao strašljivo prilagođavanje i doterivanje prema drugome”, kada ljubavnici “parazitiraju jedan na drugome, umesto da svaki široko pušta korene duboko u sopstveno područje koje će drugome postati svet.”

Zanimljivo je kako se ova davno napisana promišljanja seksualnosti i erotičnosti razlikuju od nekih danas slavljenih erotskih štiva, kakva je npr. knjiga Catherine Millet (“Seksualni život Catherine Millet”) koju stručnjaci ocjenjuju kao “duboko inteligentan prikaz nesputane seksualnosti”. Tu, naime, autorica (koja navodno opisuje iskustva ‘iz prve ruke’) neprestano ima usta, ruke i međunožje zabavljene muškim spolovilima, ali istovremeno ponavlja kako ju sve to ispunja ravnodušnošću, pa i dosadom! Ona je, kaže, uvijek “raspoložena za akciju”, “bez pitanja” se prepušta “muškarcima na milost”, iznimno je “strpljiva i podatna” – “ne iz sklonosti pokoravanju, (…) nego u biti iz ravnodušnosti prema načinu na koji se ophodi s tijelom.” Zato ona može “bez reagiranja izdržati tuđe manije, tiraniju ili otvorene napade ne buneći se. Puštam ih neka rade što ih volja, a ja nastavljam po svome.” A to “po svome” bi značilo: “Ne osjećati ništa i (…) obaviti ono što se od mene očekuje. Ravnodušna, zato što tako duboko psihički povučena u sebe upravljam svojim tijelom kao lutkar svojim lutkama.” I to je svjetski bestseler.

Lou Andreas-Salomé nije pisala bestselere. Ali i danas, u doba navodne seksualne oslobođenosti, iako s ormarima punih skrivenih tabua, njeni eseji o erotici pisani prije više od sto godina (!) otvaraju bitno drugačije viđenje seksa – najvažnije nevažnosti (ovisno s koje strane voajerski motrimo) ljudskog života. A njen osobni život vrijedan je primjer mogućnosti drugačije, samosvojne, neovisne i slobodne žene koja u povijesti tek treba stasat