Prva knjiga Božidara Alajbegovića „Utočište od riječi“ objavljena je davne 2007. godine  u izdanju Hrvatskog filološkog društva i Disputa. Bila je to knjiga sakupljenih književnih kritika koje je autor  objavljivao u književnim časopisima, na Hrvatskom radiju, te na vlastitom blogu. Važnost  te knjige bila je i u tome da jedan autsajder, izvan književnih krugova, čak i izvan struke (diplomirani je ekonomist) kod uglednog izdavača objavljuje knjigu kao kritičar. Nije tipično da se na virtualnoj  sceni afirmiraju književni kritičari, pogotovo to nije bilo tada, sredinom dvijetisućitih. Izvan klanova, samosvojan, izmaknut iz metropole,

Alajbegović je sustavno pratio domaću i stranu proznu književnu produkciju. A na blogu Knjiški moljac, koji postoji još od 2004. godine, svakodnevno  je objavljivao razne informacije iz književnog života, ali i vlastite književne kritike i oglede. Afirmirao je brojne autore, pisao o zanemarenim izdanjima, pritom nije u svojim kritikama bježao od vrijednosnih sudova. Pisao je i o anomalijama književnog života, beskompromisno.

Božidar se nije kretao po književnim događanjima, izbjegavao je i susrete na kavama s kolegama piscima. Neumorno je čitao i pisao, no njegov entuzijazam i nepodilaženje donosilo mu je nerijetko i napade raznih umišljenih veličina, a prije godinu dana doslovno se dogodio i linč na društvenim mrežama. Samo nekoliko kolegica tada je branilo napadnutog kritičara. Ostali su šutjeli, kao što šute i uglavnom o svemu, a sve zbog sitnih interesa i taština. Kritičar i književnik Stanko Lasić povodom okruglog stola posvećenog njegovu radu, naglasio je kako ga u vlastitom djelovanju  nije vodio karijerizam, već žeđ za spoznajom i pritom je spomenuo primjer liječnika koji se u Francuskoj godinama s puno entuzijazma bavio francuskim pjesnicima, sakupljao materijale i istraživao, a da to zapravo nikoga nije čudilo. U uvodu spomenute knjige, Alajbegović navodi slične motive bavljenja  književnošću, a to je traganje za utočištem jer za razliku od riječi suvišnih, nasilnih, kojima smo okruženi, njega inspiriraju „riječi u knjigama otisnute, riječi što donose smiraj i utjehu, mudrost i znanje, suze i radost, zbilju i magiju, prošlost i sanje.“ Ovo pomalo staromodno i romantičarsko viđenje književnosti u vremenu kad je sve postalo roba, poticalo ga je da piše o knjigama koje dolaze iz raznih kultura, da istražuje povezanosti, doticaje, utjecaje.

Stoga predmet njegova interesa postaju knjige koje se ne dodvoravaju publici površnošću, a nemali broj recenzija posvećen je knjigama iz izvaneuropskog književnog kruga. Alajbegović ne koristi metajezik, piše pitko i jasno izražava stavove. Pritom nije bio fasciniran velikim književnim imenima.

Posljednjih godina života radio je kao stalni kritičar prijevodne proze u Vijencu.  Za život  zarađivao je kao taksist. Početkom godine, pratitelji njegova bloga mogli su uočiti kako više nema objava. Na žalost, to nije bilo zbog umora. Nakon kratke bolesti  Božidar Alajbegović je preminuo u Rijeci, a iza njega ostalo je šest knjiga u kojima je sakupio svoj velik kritičarski rad. Treba istaknuti da je izdavač preostalih knjiga bio Litteris iz Zagreba, a da je za svoj rad Alajbegović nagrađen  i uglednom nagradom „Julije Benešić“ 2018. godine. Na kraju,nedostajat će čovjek koji je podršku davao prije svega onima na margini, na kojoj je i on sam bio, izvan mreža i udruživanja, posve posvećen književnosti i vlastitoj obitelji.