Ulica u kojoj živim je sporedna, automobilom dolaze stanari i njihovi gosti. Sve je ovdje blizu, na dohvat ruke, do Save svega pet minuta, do Jaruna pola sata, do omiljenog kafića Woody pet minuta, do glavnog gradskog trga četrdeset pet minuta. U tramvaj ulazim na stanici Veslačka. Taj stari dio Knežije, koji gravitira prema Savskoj cesti. Nekoliko je novijih interpolacija, dominiraju obiteljske kuće s nevelikim dvorištima i cvjetnjacima ispred, prizemlje, kat, poneko potkrovlje, ako ga je vlasnih uredi. Novopridošlih stanovnika, nema puno, u pravilu se svi poznamo, iako se rijetko družimo. Kad netko od stanovnika ulice umre, prvi susjed krene od kuće do kuće i sakuplja se po 50 kuna za ožalošćenu obitelj. Smrt dolazi nenajavljeno, i svaka novčana pomoć dobro dođe. Sudjeluju i ti novi „ dotepenci“ rekli bi Zagrebčanci, daju, nerado to čine, uz opravdanje da „oni nisu poznavali preminulog“.
Potres, od sada već prije skoro četiri sedmice, dobro nas je protresao i potresao. Većina nas je odvezla automobile na livadu kojom običavaju vlasnici protrčati kućnog ljubimca. Neki su se parkirali u obližnjem parku. Uglavnom što dalje od kuća ili zgrada, netko da bi zaštitio i očuvao automobil, a neki su u njima nekoliko noći i prespavali. Kuće dosta štete, negdje više, a negdje manje, kao i samom Donjem i Gornjem gradu. Trešnjevka je stari gradski kvart, uglavnom radnički kvart, manje kućice u kojima su živjeli stanovnici koji su radili u nekad poznatim i brojnim zagrebačkim poduzećima. Zbog toga su je nekad, a neki ju i danas nazivaju „crvena Trešnjevka“.
Uglavnom nahereni i napukli zidovi, popucala i otpala žbuka, popucali crijepovi, urušeni dimnjaci koji još i danas, mjesec dana poslije, prijete. Nema dovoljno građevinskih radnika, statičara i zidara, a i ovi nisu osposobljeni za rad na tim krovovima koji se svakog trena mogu urušiti. Ljudi sakupljaju šutu, polomljene cigle i crijepove, nešto bacaju u kontejnere, nešto u crne vreće za smeće, nešto ostaje na hrpama.
Nedaleko od kuće, nekih sto pedeset metara nadvio se nad cestu željeznički nadvožnjak. Volim tu željeznicu, vlakove, dječja ljubav i da nisam morao nositi naočale, danas bih bio željezničar, strojovođa, vozio bih vlakove, one iste koje je i otac vozio. Otac je bio željezničar, vozio vlakove, a ja kao klinac skrivao se u lokomotivi pri ulasku u svaku željezničku stanicu da me ne vidi prometnik, onaj jedini s crvenom kapom. – zvali smo ga Crvenkapica. Bio bi to velik prekršaj mog oca, a ja bih zauvijek ostao bez mogućnosti da se osjećam kao netko važan, kao netko čiji otac ima toliku snagu i odgovornost za živote više stotina ljudi.
Znao sam i stajati, tu na Savskoj cesti, ispod nadvožnjaka, i osjećati tu moć, snagu, praćenu željeznom bukom vlaka koji prolazi iznad moje glave.
Od potresa više ne voze vlakovi, oni putnički. Nema ni javnog tramvajskog prijevoza, a i manje je automobila. I sve je mirnije, tiše, gotovo da nema buke. No, voze teretni vlakovi prevozeći robu, stvari, materijal i što ja znam – prevoze i opskrbljuju gradove i građane. Živjeti se mora. I pojavilo se nešto što prije nisam uočavao, nešto što je promaklo osjetilima – taj tupi, zvuk bez tona, to brujanje nadolazećeg, noćnog teretnog vlaka. Ne znam zašto voze samo noću ili to tek sada primjećujem. I od tog jutra, od te nedjelje 22. ožujka, kada sam mirno ležao u krevetu, slušao muziku i čekao Jutarnju kroniku na Hrvatskom radiju, ti noćni vlakovi polako se pretvaraju i postaju noćna mora. Noću se sve bolje čuje, intenzivnije i jezovitije. Tutnjava koja je prethodila potresu, ista tupa, zaglušujuća buka, poput snježne lavine ili brda koje se valja i unutrašnja strepnja, strah da se ne sruči na kuću, na ulicu u kojoj živim. Noći sablasno tihe, mistične, u toj tišini prikaza, novog zla skrivenog u poslijeponoćnim avetima. Nekad, s uživanjem, znao sam noću promatrati zvijezde s vrhova Velebita.
Više ne razlikujem zvukove, čine mi se, potpuno istima – tutnjava što potres najavljuje i zvuk teretnog vlaka koji se, nešto prije četiri sata ujutro, približava i prelazi preko nadvožnjaka. I dilema: je li to opet potres ili je samo zvučna kulisa tog teretnog vlaka koji mi postaje svakonoćna mora. Pitanje u tisućinki sekunde koje se pretvara u nagon: istrčati iz stana, buditi nekog, vikati ili pričekati u nadi da je to opet samo vlak koji će za dvadesetak sekundi proći nadvožnjakom i zvuk nestati.
Tjeskobne noći, more, san bez spavanja, nagla buđenja i traženje po internetu, je li opet zatreslo, a ja prespavao. Takvo nešto sebi ne bih oprostio. Noći su još uvijek sablasno tihe, mistične i duge, prijete tamnom gluhoćom, čini mi se da u bezvučnim porukama najavljuju neko novo zlo.
Ne mogu otresti sa sebe osjećaj kafkijansko-sartreovskog procesa preobražaja, nemoć, tu uništavateljicu kreativnosti, voljnog rada i želju za izlaskom iz kruga. Čini mi se, ili je to tek privid, mislim, da nemam potrebno vrijeme za unutarnju transformaciju, stilizirano Hamletovsko pitanje „Biti ili ne biti“? Osjećaj dvostruko zagrljenih samoća, jedne utisnute i protkane drugom, nemoć i neizvjesnost kako saznati, predvidjeti „kad će i hoće li se stresti ili možda više nikad neće“ s pravom odlukom, za koju nikad neću saznati je li i ispravna. A odlučiti i suočiti se moramo. Sviće, zlatno žuta boja prošarala oblake na istoku. Moram ustati.