Umro je književni kritičar Božidar Alajbegović. Imao je četrdeset osam godina, nije bio druželjubiv, i nije bio u stanju razviti imunitet krda. Za razliku od krda, propisno prokuženog, bio je potpuno autentičan u svemu. Literaturu je oko dva desetljeća opsluživao besplatno, ili za smiješne milodare, kao posljednji asket među svećenicima teksta.

Nije spadao u mainstream nas domaćih kulturtregera, niti je nakon pomodne gimnazije studirao na elegantnim fakultetima. S petnaest godina raznosio je turiistima kufere po Opatiji, ekonomiju je diplomirao radeći kao noćni recepcioner u hotelu. Posljednji mu je posao bio onaj vozača taksija, o kojem je bilježio izvrsne dijaloge. Kao teškom introvertu, ta uloga mora da mu je na neki način odgovarala:između njega i sugovornika uloge su bile podijeljene, dijelila ih je nevidljiva, nepremostiva prepreka kakvu nalažu uloge putnika, i vozača. NIje u tome bilo nikakve logike američke “hard-boiled” proze, iza teških poslova nije dolazio uspjeh, niti je to bio početni ulog za kasniji pseudoulični imidž.

Godinama, možda čak i desetljećima, vodio je blog “Knjiški moljac”. Tamo je objavljivao vijesti iz svijeta literature u vrijeme kad su novine već krenule ukidati književne podlistke, te vlastite kritike, i primjedbe. Imao je taj neviđeni talent: količina agresije u komentarima na te tekstove bila je upravo nevjerojatna; tamo su se brusila pera anonimnih polemičara koji nikad neće prestati biti anonimni, ali će mnogi od njih, uvježbavajući napad, agresiju i darvinizam na tom bezazlenom mjestu, kasnije postati ozbiljni sudionici literarne scene, pa čak i zaposlenici Ministarstva kulture.
Bez obzira što nije imao ništa, imao je takvu količinu neprijatelja da bi mu na tome svaki ozbiljan čovjek mogao pozavidjeti. Božidar Alajbegović imao je jedinstven talent da, unatoč tome što nije posjedovao ni novac, ni moć, ni funkciju, iz ljudi uspijeva istjerati sve ono što je u njima najgore, premda sam nipošto nije bio zloban, sve napisano je potpisivao, i trudio se, a to je u takvim stvarima jedino moguće, rukovoditi se etičkim principima. Doslovno je izgledalo kao da na leđima ima nacrtanu metu: bio je intelektualac, ćudljiv, literarno pošten, i u komunikaciji hirovit, i premda je živio izolirano, odvojen od bilo kakvih društvenih infrastruktura, u Rijeci u kojoj drugih literarnih kritičara nema, ljudi su imali upravo sumanut nagon napadati ga čoporativno, aktivirajući mehanizam linča, i rulje.

Od toga se nisu ustezali beznačajni i trivijalni autori, ali ni oni s ozbiljnim društvenim kreditom, koji su u tom trenutku bili na vrhuncu literarne potencije, i moći. Svi su posezali za imunitetom krda, okupljali su se u čopor kako bi slijedili plijen, napadali su grizući, i ozlijeđujući, s različitih strana. I to je bila autentična slika jedne nacionalne literature, i njezinih dosega. Čak mnogo više od stotina tekstova koje je Božidar o knjigama napisao, a kao i svakom kritičaru, neke su mu se dopale, a neke uopće nisu.

Danas je umro Božidar Alajbegović, ali malo je ljudi koje su pokušavali toliko puta sahraniti za života. Kolektivnim odbacivanjem, okrutnim ismijavanjem, diskvalificiranjem na svim mogućim razinama, od privatne i lične, do profesionalne. Kao u nekoj metaforičnoj osnovnoj školi, u divoti odrastanja jedne države, i njezine provincijske umjetnosti, samo je nedostajalo da mu netko nabije glavu u školjku toaleta, ili da ga gurne kroz prozor.

Božidar je znao nešto izrazito važno. Da je umjetnost područje devijacije, strasti, kompliciranog poštenja, i slobode. Da je svaki umjetnik sam u vlastitoj sumanutosti, da je neprilagođenost, i autizam, legitimno stanje. Sve dok čovjek sam sebi polaže račune, nosi stanične kufere, vozi nepoznate ljude s jednog odredišta na drugo. To je bilo toliko skandalozno da mu je stvorilo bezbrojne neprijatelje, kakvima bi se svaki ozbiljan čovjek mogao ponositi. Njegov odlazak njegovim oponentima neće proizvesti sreću. Lijepo je bilo da postoji nešto u što je moguće udarati, da postoje lake mete, ljudi bez zaštite, i bez imuniteta. Sad toga više nema, većina je ulančena, ne možeš napadati kritičare koji rade za medijske korporacije, za to je bio nužan čovjek iz “provincije”, koji se uzdržava svakodnevnim poslom.

Među svima onima koji su sahranjivali Božidara, a pamtim ih gotovo fotografski, i nemam pojma u kojoj mjeri ga je koji od njih, nabacivši se tom lopatom zemlje, uistinu malo i sahranio, bilo je i ljudi o kojima inače mislim izrazito dobro, koji su napisali neke važne knjige. Neki su se samo šalili, drugi su htjeli demonstrirati inteligenciju, ali zapravo nisu imali gdje, pa su se slučajno pridružili napadu na tihog, razdražljivog čovjeka, koji je uglavnom gledao vlastita posla, bavio se familijom, pratio kako mu odrasta dijete.

Možda mi je Božidar, a on jest bio božji dar za jednu literarnu scenu koja darove u pravilu ne zaslužuje, bio bliži od većine drugih jer je, jednostavno rečeno, bio ćaknut, kao što sam i ja. Za razliku od ovih tobožnje normalnih, koji čim napišu osamdeset kartica teksta promptno traže novčanu pomoć Ministarstva kulture, za urednike angažiraju nekakve opinion makere koji ljude udaraju po laktovima da bi ih uvjerili da imaju monopol na literarnu kvalitetu, napoleonski vjeruju da će živjeti od literature. Meni je znatno bliži Božidarov koncept, da imamo čitati, imamo pisati, i imamo biti tiho u vlastitim kriterijima, i vlastitoj perspektivi.