UTJEŠNA

Mrazovi su se povukli
pred plimom ptica koje su se vratile
noću,
za Mjeseca koji je bujao do uštapa.
Zrak se raspupao
svadbenim haljama prvih cvjetova,
a nama na pamet nisu pale ptice koje se više nikad neće vratiti,
ni one koje pred zimu više neće
nikamo bježati.
Brazgotine neznanih smrti
uglačavaju se rođenjima nepoznatih,
jer uvijek nas je nekako jednako,
govorimo si kao u snu,
onako kao što u san utješno šaljemo one
koji su umrli.
tako se tješimo
dok ne sjednemo uz postelju umirućeg,
dok ne shvatimo koliko je teško
posljednji put udahnuti
i slušati posljednje izdisanje
s kojim ni u što odlijeću
lopte s igrališta,
ručnici s plaža,
sva lica nasmiješena
s fotografija na kojima više nitko nikog ne prepoznaje,
svi recepti za kolače, džemove i variva,
sva djeca koja nisu htjela pobjeći iz ostarjelih tijela,
sve čega se ljudi sjećaju
u nadi da će se sjećati zauvijek,
kao da će se baš iz svakog sna vratiti budni.
Kao da je stariji brat sna
samo priča za neposlušne.
Kao da jednom u snu nećemo zaboraviti disati.