Dan D

Smisao i značaj svakako treba potražiti u krošnjama. Na jednom dijelu Trakošćanske ulice koju siječe Kranjčevićeva, na zagrebačkoj Trešnjevci, već neko vrijeme u krošnji sjedi ili stoji jedna vreća. Možda vrši neku drugu radnju ili stanje bivanja ipak vrećastije prirode, što bi bilo više svojstveno vreći kao takvoj. A vreća kao takva je, zapravo, prilično neimpresivna. Uporna u svojoj vrećastoj radnji, što možda je impresivno, i ako je to tako, to bi je onda ipak učinilo impresivnom. Ovo bi, međutim, stajalo samo ako pretpostavimo da je upornost u vrećastosti jedina njena karakteristika, za što pak nemam dokaza.

Pomalo utorak

Vjerovatno pomalo utorak, ali ko zna koji. Do dućana – vreća. Do kioska – također vreća. Vreća i kad kolegicama s posla ukažem na nju, jer im ne bih u suprotnom ukazivala na prazan prostor, naprosto nisam takva osoba, ili barem tako mislim. One nisu bile njome uopće impresionirane, i to je vjerovatno zato što su previše moderne da bi u sebi našle mjesta da cijene scenu jedne vreće na krošnji. Meni se, s druge strane, snažno učinilo da ta vreća ima potencijal. Mislila sam o njoj u sitne sate, a nakon tih sitnih sati, kad izađoh do kioska, vidjeh da je vreća malo promijenila položaj, ali nije izgledala kao da će pasti.

Neka srijeda

Taj neki virus korona iz Kine za kojeg je moja mama jedno jutro dok smo sjedile u kafiću strahovala da će stegnuti i nas, a zbog čega sam joj se rugala, sad je konačno dosegnuo i naše tlo. Sve uskoro zatvoriše, a ljudi su se u dućanima koji su radili skraćeno pogledavali i mentalno se međusobno probadali pitanjem “Je l’ ga ti imaš? A ti? Je l’ ga ovaj ima?”. Nisam je tada vidjela jer sam išla u suprotnom smjeru, ali sam kasnije skoknula do kioska i ugledala je. Vrećala je nepomično na toj lijepoj zelenoj krošnji, i njih dvije su izgledale kao da su se zbližile.

Neznamkojijedandanas

Hoću se i ja zbližiti. Odlučila sam malo prošetati i dohodala sam do svoje vreće, misleći o tome kako je ne treba svojatati, kako je još rano, premda je gledam već otprilike pola godine. Ali jedno je gledati, a drugo je poznavati, iako je svojatanje i u ovom drugom kontekstu vrlo upitno. Mada je zapravo indikativno kako se uzme definicija, premda slutim da je svojatanje u oba konteksta i u svim definicijama bez veze. Došla sam do sporne geografske točke pretpostavljajući da ću je ugledati i eto je, ona je vrećala uspravno, čak pomalo gordo, i milovala se s krošnjom koja kao da se na mjestu na kojem se vreća na nju oslonila zazelenjela nešto više. To je zapravo sve za danas.

Mogao bi biti ponedjeljak

Majka me tresla u snu, ali nekako prejako, iako nimalo agresivno, eventualno pomalo nestrpljivo, ali to iz dobre namjere, iz želje da što prije zaspim. Majka se, međutim, nekoliko minuta kasnije materijalizirala u obliku svog glasa iz telefona, kojim mi je saopćila da se u Zagrebu desio potres. Što znači da to ipak nije bila ona koja me tresla, a ja sam bila sigurna da je to bila ona. Kako majka može imati psihoemocionalnog dvojnika? Možda je institucija majke precijenjena. Majka je svakako jedina, jedina u tijelu, ali to ne znači da zbog svog jednog i jedinog tijela ne može biti dvojna u emocionalnom smislu, i da polovica tog dvojstva ne može pripadati nekom drugom tijelu. Ili pak netijelu, osjećaju, misli, potresu, u ovom slučaju. Potres kao majka, ili majka kao potres?

Jučer

Jučer nisam vidjela vreću jer se Zagreb tresao. Ja nisam čak ni izašla iz stana kao drugi jer sam si uspjela uvrtiti u glavu da sam kapetan koji treba potonuti sa svojim brodom ako se on ima potopiti. To je zapravo bio svojevrsni obrambeni mehanizam, koji je u svojoj prirodi samonapadački. Obično kad se ljudima strop sruši na glavu, obrambeni se mehanizmi ne pokažu kao efektno oružje protiv tog nemilog događaja. Cijeli je i drugi dan poslije potresa dan bio u znaku potresa od prethodnog dana, ali i od tog, jer se nekoliko puta treslo. Nisam je vidjela, ali sam mislila na nju.

Vrijeme – skoro bezglavo

Kad su se svi uvjerili da potresa više ne bi trebalo biti i bojažljivo potom izmilili van, i ja sam nakanila još jedanput stidljivo se prošetati do vreće. Nisam znala je li tamo, i ovog puta nisam pretpostavljala ništa, a možda je više nije bilo. Ali kad sam došla do sporne krošnje, ona se tamo vijorila odolijevajući čemu je htjela!  Neki je mladi momak s maskom na licu išao u mom smjeru, i u jednom je trenutku pomaknuo masku sa strane kako bi pljunuo na pod, a nakon toga je masku ponovo namjestio na licu. Prišao mi blizu i brzo i naglo otkinuo par listova jedne grane sa krošnje na kojoj je vrećala vreća. Ukipio se u nekom mačo stavu tik pokraj mene i zapiljio mi se u oči. Moj je pogled bježao do mjesta u krošnji u kojem se nastanila vreća, da se uvjerim da je dobro. Kad sam skrenula pogled na njega, gledao me i dalje stojeći uglavljeno u asfalt. Djelovao je agresivno i imao neku grozničavost u očima. Nisam mu mogla vidjeti lice, što sam smatrala ozbiljnim nedostatkom, i utoliko su mi te njegove oči djelovale strašnije.

Dost’ dobar petak

Pisalo je u novinama da je petak, odnosno na nekom od portala. Danas je petak, to je bila vijest, i tako znam. U mojoj uskoj ulici obično imam dobar pregled nad tuđim balkonima, kojeg pak eventualno koristim tek kad izađem van iz stana, a zbog veće blizine tim balkonima u tim slučajevima imam još veći pregled, i to je vjerovatno zašto ga eventualno koristim. Zbog toga sam i uspjela vidjeti da se radi baš o Snickersu, jer tko bi inače vidio natpis na tako sitnim čokoladicama. Jedna žena na balkonu, prilično blizu prizemlja, stajala je na njemu i na prozoru balkona slagala Snickerse. Nije ih polegla, nego ih je slagala vertikalno, sa divnom i nježnom pažnjom. U nekoliko redova; prvo jedan red uspravnih Snickersa, pa na njih drugi, i onda treći. Zastala sam na putu do svoje vreće i gledala u nju. Na trećem redu jedan joj je Snickers ispao i pao na pod, ali nije se na to razljutila ili iznervirala. Mirno ga je podigla i vratila sa stavom „tako to ide u životu“. Klimnula sam glavom u znak podrške, premda me nije vidjela jer mi je bila okrenuta leđima, i produžila do vreće.

Možda sam pogriješila kad sam rekla da vreća nije impresivna. Bila je, zapravo, jako lijepa u svojoj zgužvanosti. Nasmiješila sam se, pogotovo zato što nisam stekla dojam da je krošnja ljubomorna na mene. Možda je ovo početak lijepog prijateljstva.

Dolazeći do stana s lijeve strane glave mi je protutnjala neka buka koju sam identificirala kao zvuk usisavača. Podigla sam pogled i vidjela da ona žena sa Snickersima usisava svoj balkon. Došla sam doma i razmišljala o vreći otprilike sat vremena. Nakon toga je svakako trebalo ići spavati, samo je problem bio taj što je deka bila malo prašnjava. Otvorila sam prozor da istresem deku i zvuk mi je odveo pogled u njegovom smjeru. Čuo se usisavač kod one balkonske žene.

Neki datum

Mislim si o višegradskom mostu. Centar grada se raspao od potresa i životi su stali od korone, ali vreća je i dalje u krošnji. Vjerovatno je feniks koji ponovo nastaje iz pepela klišej u ovom slučaju, pogotovo zato što njoj nije ništa, kamoli toliko nešto da bi je uopće pretvorilo u pepeo. Ali i mimo toga je analogija vjerovatno bez veze. A što je analogija više bez veze, utoliko je značaj te vreće svakako s vezom. Iako bi vjerovatno bio s vezom i bez te analogije, jer joj vreća očigledno uspješno odolijeva, ili barem tako izgleda, a možda je baš to čini vezovitijom, premda ne treba na izostanak te analogije računati kao na saveznika vezovitosti. Kako bilo, vreća mi svakako imponira, a usudila bih se reći da bi trebala i drugima.

Jutro će promijeniti sve

Dosta zgodna vreća, kad sam je malo bolje promotrila izbliza. Crna je, i na njoj zlatnim slovima piše jedno skromno „shop“. Skromna, lijepa, a s tolikim potencijalom. Koji više i nije potencijal, jer se ona svakako ostvarila na svom planu. Ako je to uopće i bio njen plan da se na njemu ostvari, u što ne mogu biti sigurna. Ali činjenicama svejedno treba pogledati u oči, a one su te da vreća odolijeva svemu. Vjerovatno su ljudi jalni na nju pokušali da je strgaju s krošnje, ali ona se nije dala, ili je krošnja nije dala. Možda je krošnja tu zapravo heroj, ako tu uopće i treba govoriti o nekakvom herojstvu, možda vreća nema veze s tim. Opet, nekakve veze s tim svakako ima, jer sudjeluje. Ne može krošnja sve napraviti sama, za ovakav je odnos svakako potreban obostrani trud, ma koliko nejednako distribuiran. Možda je ta vreća samo blesavi srećković. I krošnja. Ali nekako mi se čini da nije. Sve prolazi, i sve se ruši, ali vreća ostaje. Očekujem da će u njoj pisati u novinama, makar kao fenomen bez objašnjenja. Eto, na primjer, neki dan je jedna limenka bila naslonjena na zid, i pala je, i otkotrljala se kojekuda. Nešto o čemu treba promisliti. Ako će neko htjeti o njoj pisati, ona se nalazi na Trešnjevci, na uglu Trakošćanske i Kranjčevićeve. Mogla bih i ja o njoj izvijestiti. Nisam jako dugo napisala ni slovce.