Nakon čudnovatog filma na hrt 3 o mogućem napadu izvanzemaljaca, došla sam do zaključka kako je najbolje kad jedna fobija istisne drugu. I tako je vječni strah od ispadanja zuba ustuknuo pred koronom, koja se pokazala kao sitnica u usporedbi s potresom, a koji sad polako, nakon cjelonoćne torture, blijedi pred sasvim izvjesnom prijetnjom iz svemira.

O toj strahoti i strategiji kojom ćemo se protiv napada boriti, govorio je i simpatičan američki fizičar što je sve dodatno naglasilo ozbiljnost te nevolje. Da opet ne umijesim i ne pojedem cijeli kruh od te silne strepnje, odlučila sam polomljenim i razbijenim dragim stvarima vratiti dostojanstvo i zalijepiti ih super ljepilom jer sad je vrijeme koje moramo iskoristiti za sve ono što smo godinama, ili možda kraće, odgađali.

Ljepilo je sjajno. Nema mrdanja kad se jednom spoje dva razdvojena dijela. Nezgodno je samo ako to napravite neprecizno, onda nema povratka. Sad si mislim što mi je to trebalo, stojim tu nasred kuhinje s disfunkcionalnim tanjurom, bez kruha i sa sljepljenim prstima kao s nekim kratkim pingvinskim krilima i čekam da se nebo zacrni od nepregledno velikog svemirskog broda kojim upravlja civilizacija naprednija od naše.

Oblaci su na nebu, dnevnik počinje za pet minuta i baš me zanima što bi onaj američki fizičar i strateg napravio da je na mom mjestu.