Prvi četvrti dan

Maknuli su toranj, kao kad se povuče figura u šahu. Lijepo ga zamotali, podigli, prenijeli nježno i fino ga pospremili. Jebeš crkvu bez tornja, jebeš šah bez kralja. Privremeno smo odahnuli. Prije 75 godina tako su maknuli minarete. Malo dinamita i, buuum!, ode sve u prah i šutu. Kad bi barem, za malo nade, vrijedila analogija.

Ako išta znamo, znamo s dinamitom. Cijelu povijest kuburiš s nedostatkom heroja-ratnika, jedva skucaš dva tri razbojnika; barun Trenk, Josip Jelačić, valjda je bio još koji. Sa znanstvenicima također slabo, ako išta vrijede, uzeše neka francuska, njemačka i ostala austrijska državljanstva, kočopere se po njihovim Akademijama i Enciklopedijama, nama ostaje samo kraćuhna natuknica. Rodio se tu negdje, čak niti ne u Zagrebu. Pisaca – komada pet (ako dobijemo popust). Bolje stojimo sa sportašima, ali njima još ne podižu spomenike, mada, samo je pitanje kad će. Ukratko, nešto nam se heroja-ratnika skupilo u 2. svjetskom ratu, ali ti su se u onom kasnijem ratu pokazali neprijateljima , pa je znanost o dinamitu i rukovanje njime došlo u Hrvatskoj do svog praktičnog vrhunca. Sad smo opet na čistini, sad može sve opet iz početka. Tako je to u nas.

Drugi četvrti dan

U crkvi na splitskoj Sirobuji, unatoč zabrani, opet je počela misa. Ispred ulaza u crkvu stoje dva policajca, tu je i desetak župljana.

Župljani izvikuju “Ovoga nije bilo ni u komunizmu!” Značilo bi to da je komunizam bio bolji. Ne kažem to ja, govore to, ma što govore!?, izvikuju javno, i to najveći vjernici koje ni korona virus ne sprečava da obližu oltar, za njih se uostalom standardno vezuje (ponajviše to čine oni sami) da su po nekom automatizmu i najveći Hrvati. Vraća li se to komunizam, ili barem socijalizam, kroz crkvena vrata?

Treći četvrti dan

Zagreb je potresen. Bandić je potresen. Vrijedi izgleda njegova deviza, mala preinaka izjave jednog od onih Lujeva, vrag će ih izbrojat, “Zagreb, to sam ja!” Slika izvana i iznutra ista. Fasade/lica se raspucale, trule grede/kosti vire na sve strane.

Kaže naš ministar vanjskih poslova da je demokracija stvar percepcije. Tako je za našeg ministra Orban sasvim sigurno demokrat, samo mi to ne vidimo dobro, jer, eno je njegova vlada bila prva koja nam je poslala pomoć kad se Zagreb potresao. Tako ministar dokazuje Orbanovu genuinu demokratičnost. U neku ruku uvaženi ministar je u pravu. Demokracija po želji, sad je vidiš, sad je ne vidiš!, kako ti odgovara. Ponekad je stvarna, ponekad ti se samo priviđa. Ponekad se dijeli kao jednostavni organizmi, na demos, mnogo veći dio, i na kratein, manjina, pri čemu je prilično jasno tko u toj podjeli slabo prolazi. Demos jednostavnom diobom postane puk, oni pod kratein zasjednu u Sabor. U Hrvatskoj se to i dalje zove demokracija.

Dobih i kratku poduku o demokraciji.

Sumještanin mi je jednom, prije ovih dana korona virusa, mirno izložio da Hrvati nisu u stanju vladati sami sobom te nisu zaslužili državu. Sve mi je to govorio čovjek podozriv prema crncima i židovima, pomalo zgađen nad pederima, inače pristojan i vrlo radišan, izvrstan majstor, bivši HDZ-ovac, sada podupire desnije opcije. Pridodao je da Hrvatima, to jest, nama, treba tuđinska vlast da nas dovede u red. Jučer ga, sad smo usred virusa korone, sretnem u mjestu i na propisanoj distanci, oba umaskirani popričasmo, kaže da NAM je ovaj virus božja kazna.

Pitam zašto nama, ima li preciznije određenje unutar tog zajedničkog NAMA? Ima li netko tko je malo više kriv, ima li možda i u nama, puku, krivice nečinjenja?

Kaže da Bog kažnjava sve redom zbog onih koji nas vode, zbog vlasti.

Pa što ćemo sad? Hoćemo li nekim činjenjem umilostivit boga, da nas ne kažnjava? Pitam.

Eh, što mi sami možemo, nego da ih barem taj virus odnese.

Čovjek je konzekventan, tuđinska vlast ili virus, jedino nešto izvanjsko rješava Hrvate bijede i zla. Mi se sami ne bi šteli mešati u vlastitu egzistenciju i poslove!

Četvrti četvrti dan

Na redu su, barem u ovom mom mikrokozmosu, zanimljive migracije. Javni prostor ispražnjen je od ljudi (ne bunim se), a neka druga, mnogo simpatičnija i neusporedivo bezazlenija bića pomalo ulaze u njega. Neki dan grupica kozlića šetala je mjestom, ulazila u dvorišta, ljubazno pobrstila drač, završe posao, odskakuću kao da su na federima, bolje rade od komunalnih redara. Jučer u susjednom dvorištu osvanule tri prekrasne mule, tamno smeđe, krupne životinje impresivnog glasa. Čekam svakog dana da dođu i ovce koje su preplavile polja oko mjesta, u pravom smo okruženju, samo se talasa vuneno more, pa kad krenu… gledam ih svako jutro s prozora, sasvim sam sigurna da su sve bliže.