Piše: Domagoj Margetić

Ne znam, zapravo, kako uopće započeti tekst o piscu, novinaru, kulturnjaku, koji je završio na smeću. S ostacima šute, polomljenih vrata i prozora, ponekom bačenom skijom, polomljenim posuđem, lusterima i propalim namještajem. Kad sam u subotu poslijepodne šetao bivšoj Adžijinom ulicom u Zagrebu, iako najčešće provjeravam hrpe smeća koje ljudi izbacuju povremeno, a sad nakon potresa, to je svakodnevna slika Zagreba, produžio bih da mi pažnju nije privukla stara razglednica zagrebačke katedrale. Uzeo sam je za uspomenu, okrenuo kad tamo, razglednica naslovljena na „druga Tomislava Lalina”. Je li moguće da je u ovim vrećama Lalinova arhiva ili nešto od njegovih stvari, pitao sam se u nevjerici, prisjetivši se da sam samo dvadesetak metara dalje prije nekoliko godina pronašao i bačenu arhivu doajena jugoslavenskog novinarstva i legende svjetskog sportskog novinarstva Žarka Susića.

Počeo sam razbacivati trule daske i smeće kako bih se dokopao nekoliko vreća iz kojih su izvirivali nekakvi papiri. Prva, žuta vreća za smeće, pri samom vrhu „hrpe” najednom je napuknula a iz nje su izvirile rukom pisane bilješke. Naravno, Lalinove. Pisma. Pjesme. Bilješke. Tekstovi. Pripreme kataloga za izložbe slika, primjerice Raula Goldonija. Dok sam razmicao šutu, bačena vrata i polomljeni namještaj kako bih se dokopao ostalih vreća, izmjenjivali su se osjećaji tuge i uzbuđenja, i žalosti i radosti istovremeno. Dobro je, sad je sve spašeno, ponavljao sam u sebi. Dok sam prvi dio arhive odnio do mog stana u nekadašnjoj Kraševoj ulici, petstotinjak metara dalje, na lokaciju pronalaska Lalinove arhive već su stigli djelatnici gradske „Čistoće”, ali su svjesni da „ludi novinar” sigurno po smeću traži ipak nešto važno, ne samo zastali s grabljenjem smeća, nego su mi pomogli da se razmakne krupni otpad i da dođem do smećem prekrivenih ostalih dijelova osobne arhive Tomislava Lalina.

Osim Lalinovih rukopisa, tu je cijela zbirka starih izdanja kataloga izložbi najvažnijih hrvatskih slikara, o čijim je izložbama Lalin pisao, ali i bio autor recenzija u katalozima, zatim nekoliko autorskih originalnih i ovjerenih fotografija velike Marije Braut, potom vlastoručno potpisani katalozi s izložbi kao primjerice katalog Ede Murtića, značajnog likovna umjetnika, potom priznanja za Lalinov rad, kazališni programi i plakati, te arhiva Lalinovog novinarskog rada, ugovor sa Slobodnom Dalmacijom, davni primjerci „Slobodne” u poratnim godinama prošlog stoljeća, ili recimo slika koju mu je umjesto čestitke naslikao poznati slikar Ante Kaštelančić s vlastoručnom posvetom iz 1971. godine.

„Večeras imam opet nekog đavola pisati za Radio Zagreb….

Dodajmo tome da sam još posebno ljut na blagajnu. Ja stalno pišem i trčkaram do banke, ali para nema, pa nema. Da mi ne trebaju ne bi bilo ni toliko važno, al što ćete kad se ne hranim arijom nebeskom. Zato bih Vas molio da pogledate što je s tim majmunskim honorarima”, piše Lalin u pismu uredniku Slobodne Dalmacije, još kao student 27. listopada 1962. godine iz Zagreba.

S novinarskim plaćama, sudeći po Lalinovoj frazi o „majmunskim honorarima”, očito je problema bilo uvijek, pa se eto neke stvari u novinarstvu nisu promijenile još od njegovih novinarskih početaka.

Zanimljiv je i njegov, također u studentskim danima napisan „Poetski zapis Republici”, u kojem piše o stvaranju nove zemlje kroz teškoće Drugog svjetskog rata: „Ti si kao legenda! Ti si istina u snovima rođena! Ti si želja vjekovima uljuljkivana. Ti si naša o Republiko!”. U bilješkama su i njegovi zapisi o Lorci – „Krv i zvijezde Španije ili govorim o Lorci”, te njegov poduži vlastoručno pisani rad „Svemoć poezije”. Zanimljiv je i njegov intervju s književnikom Slobodanom Novakom, odnosno pitanja koja je slao Novaku poštom, a potom mu Novak na njih odgovorio uz vlastoručne dopisane bilješke i potpis.

„Dragi druže Lalin! Oprostite što sam Vas zavlačio. Nisam kriv. … Obavijestite, molim, još redakciju da pristajem samo na kraćenje cijelih odlomaka, a nikako na pojedine rečenice”, piše Lalinu Novak.

Tu su i rukom pisane kolumne koje je slao Slobodnoj Dalmaciji, naslovljene „Pismo iz Zagreba”, a u arhivi je sačuvana i potvrda Filozofskog fakulteta iz 1958. godine, izdana Tomislavu Lalinu, kao studentu u svrhu korištenja povlastice od 75% od redovne cijene za putovanje željeznicom, koja je više puta ovjerena na relaciji Zagreb – Split.

Koliko mi je poznato njegov esej „Svemoć poezije, koji je u cijelosti sačuvan u rukopisu u ovoj arhivi spašenoj sa smeća, nikad nije objavljen, a Lalin ga je napisao u studentskim danima. Nekako, kao da je ovim bacanjem Lalina na smeće, i pronalaskom njegove arhive zatvoren čudan i začuđujući poetski krug tog vrsnog novinara, pisca, kritičara i radijskog urednika.

„Ljudska psiha predodređena je za poeziju, koja je svugdje oko na i u nama. Svaki naš pokret instinktivno teži za ljepotom, a ljepota jest poezija. … Pjesma je najveće i posljednje osamostaljenje jezika …”, piše u uvodnom dijelu svog eseja o poeziji moj kolega Tomislav Lalin.

Možda je na smeću i završio da bi se njegovim pronalaskom ponovno mogli čuditi „svemoći poezije”, kako on to predivno piše u naslovu svog nikad objavljenog rada, koji je eto preko smeća u zagrebačkom centru, našao put i do mojih riječi.

Živimo u vremenu kad pisci više ne završavaju u knjigama, nego na smeću. I u društvu u kojem se poeziju ne smatra ni na koji način „svemogućom”, kakvom ju je smatrao Lalin, a poete se eto smatra tek – otpadom. Grubo rečeno, ali istinito. Lalin na smeću, zapravo je slika onoga u što se ovo društvo pretvorilo. Poezija i pjesnici, i svaka memorija na njih i njihove riječi ovdje svoje mjesto imaju još jedino i samo na smeću.