Mjesto radnje je ubožnica za otkačene na Kaptolu. Bijela pravokutna prostorija. Rešetke na prozorima, veliki križ s Kristom u prirodnoj veličini na suprotnom zidu malo napuklom od potresa. Metalni krevet s neurednom posteljinom, do njega stari ormar. Ispred kreveta stolica i na njoj metalni lavor s vodom. Na stolu uz prozor cvijeće i Biblija. Miriše na bijelu kavu. Kasno je popodne.

Likovi: Sestra Glorija, luđak Milorad, psihijatar dr. Banač, Isus Krist (U prirodnoj veličini na raspelu)

Milorad (Razvlačeći se po krevetu): Odmorite se malo sestro. Evo možete do mene u krevet. Dobro se vidi kako skidaju toranj s katedrale. Ako me poljubite, osjetit ćete nadljudsku sreću

Sestra Glorija: Ne smijem, a i vi ste prava živina. Donijela sam lijekove (vadi iz pregače dvije tri šarene tablete). One su umjesto poljupca ili onog što već zamišljate na temelju Freuda, Junga ili Adlera.

Milorad: Bog vam neće oprostiti što propuštate nešto toliko jedinstveno i veličanstveno kao što je biti sa mnom u krevetu. Ipak, volim što mi pomažete oko tableta. Volim dodirnuti vaše ruke usnama.

Sestra Glorija (Natoči vodu u čašu, priđe i ispruži dlan s tabletama tik do Miloradovih usana. On poslušno zoba tablete): Hajde, jedite mi iz ruke, kako se voli hvaliti naš gradonačelnik. I ne brinite. Stalno ih dezinficiram zbog virusa. Znate Milorade, pomoću tableta lakše ćete savladati đavla u sebi.

Milorad (Pije, potom vraća čašu u ruke sestre Glorije): Samo to ne. Toga se bojim. Želim stvarni život, stvarne žene i stvarne probleme. I da nestane ovo mučenje. Evo vidite, pomakli su vrh tornja. Sad će ga spuštati. Nije li to odvratna slabost nebesa, nije li to jasan znak da je duh sveti zauvijek napustio ovo mjesto.

Sestra Glorija (Sjedne na rub kreveta i sa Miloradom promatra spuštanje tornja): Ako tako mislite ne ginu vam vječne muke. Možda bi vam prijalo da pozovem dr. Banača, on je dugo vremena bio naš samostanski psihijatar pa bi vam mogao pomoći.

Milorad (Pažljivo mjerka sestru Gloriju, posebno njezine dojke i vrat): Ovo mjesto je pravi srednjovjekovni zatvor. Zašto ne legnete uz mene. Ima prirodnih stvari koje su puno bolje i prijatnije od druženja sa samostanskim psihijatrom.

Sestra Glorija (Smiješeći se): To vi ne znate, a i odurno se znojite. Od kud vam uopće to ime, Milorad?

Milorad (Razočarano gledajući dojke i vrat): To mi je nadimak. Zato što milo radim one stvari. Naravno, vi kao časna sestra nemate pojam o čemu govorim (ceri se).

Sestra Glorija (Malo se odmakne od Milorada tako da može odmah ustati ako zatreba): A kako vam je pravo ime?

Milorad (Zaneseno, oči sjaje): Velimir, naravno, jer sve na veliko izmirim svojim tijelom, prirodom, nagonom. Onda žene spavaju kao bebe. Poljubite me!

Sestra Glorija (Digne se iz kreveta i priđe prozoru da bolje vidi spuštanje tornja): Nikako! Ne želim biti mučenica vaše pohote. Vi i tako volite samo sebe i svoje užitke.

Milorad (Ustaje i prilazi stolcu na kojem je lavor s vodom): Ma oprat ću se. Vidim, znoj vas smeta. Bit ću čist prije nego taj toranj dodirne tlo. Onda bih volio da se istinski zaljubite u mene (skida košulju i polijeva se vodom).

Sestra Glorija (Promatrajući ga jednim okom): Debeli ste, a i uzalud vam. Ja sam zaljubljena u Krista.

Milorad: Sirota moja. Ne bojte se, nema druge nego da i mene zavolite poput Krista (smije se). Znate, moja vječna muka je erotika, nadam se da e me ista pratiti i na onom svijetu. Dao Bog. (Skida hlače od pidžame i pere ud).

Sestra Glorija (malo rumena u licu): Vi se ponašate kao neki dječak iz Ferićevih romana. Nije mi se dopalo to opisivanje nagona hijena koje mogu neprestano općiti. Veoma animalno. Meni su Krist i Duh sveti dovoljni za sreću.

Milorad (Gol uzdiže ruke i okreće se prema križu s Kristom): Sad sam s očišćen i slobodan. Masaja, Masaja. Pokloni mi tvoju sestru. Dopusti joj da smjesta podrži moje uskrsnuće. U ime svete vjere a protiv nečastivog virusa. Molim te Masaja, Dok nije kasno. Dok ne dođe onaj prokleti psihijatar koji nije čitao ni Becketa ni Krležu pa ne razumije apsurde mog identiteta.

Krist se zida (otvorivši oči, to vidi i čuje samo Milorad): Ti si Milorade ništarija. Spreman si sve iznevjeriti kad se namiriš. Takva ti je karma. Zato odjebi. (Krist zatvori oči, sad opet izgleda kao kipec)

Milorad (Pada ničice na koljena pred Kristom): Hvala ti Isuse, nitko me nije tako skužio u jednom trenu. Moji grijesi su moja karma. Mea kulpa, mea maksima kulpa.

Sestra Glorija (Zapanjeno gleda Milorada koji kleči pred raspelom i moli. Priča više za sebe): O Isuse, Isuse. Toliko sam se nadala da ćeš pomoći, i evo, Milorad kleči pred križem. A možda je to ipak od tableta? Nema veze, zar ne draga Majko Božja?

Psihijatar dr. Banač (Ulazi žustro otvorivši vrata): Zvali ste me sestro Glorija. (Onda stane zapanjen ugledavši golog Milorada pod križem).

Sestra Glorija (Zbunjeno). Nisam vas zvala doktore. Nego je l’ vidite da će toranj katedrale za trenutak dodirnuti naš zagrebački pločnik. Nevjerojatno!

Psihijatar dr. Banač: Da, čista perverzija. Nego, spominjali ste moj alter ego?

Sestra Glorija (upitna pogleda): Vaš alter ego?

Psihijatar dr. Banač (Odrješito): Sigurno. Čuo sam. Zazivali ste Majku Božju. Mislim. To me dovodi do bjesnila kad to bilo tko, pa i vi, činite uzalud. Znate, uostalom, da svaki bolji psihijatar, pa tako i ja, ima svoj fetiš.

Sestra Glorija: Ma samo smo pričali o lektiri. O fetišima kod onog Ferića, pa sam zato zazvala Majku Božju. Nisam imala pojma da je ona vaš alter ego.

Psihijatar dr. Banač: Nego da jeste, jedino ona može davati Murtibingove pilule bolesnom puku. Koliko ih je danas uzeo naš Milorad (i dalje gol moli na podu).

Sestra Glorija: Tri komada. Vidite, spustili su ga. Toranj (Oduševljeno će sestra Glorija).

Psihijatar dr. Banač (Dosadno): Ajme divno. Sad i vi sestro možete jednu tabletu. Nešto kazuje da bi mogle pomoći i oko epidemije i spasiti čovječanstvo, dakako.

Sestra Glorija (Radosno): Fala Majci Božjoj na tom daru (Izlazi iz sobe da uzme tablete iz kredenca u predsoblju).

Psihijatar dr. Banač (Gledajući sirotog Milorada): Sinko jeli ti što treba?

Milorad (Tužnog pogleda): Pičke, doktore, pičke!

Krist na zidu (Otvori samo jedno oko, šapćući): Karma, karma…

Spuštanje zatora

Inspirirano kratkim komadom u tri čina i četiri slike ”Luđak i opatica ili nema lošeg što na još gore ne bi izišlo” Stanislawa Ignacy Witkiewicza iz 1923. godine.