Ako me pogled na kalendar ne vara, danas, 21. 04. 2020, pedeseti je dan opšteg italijanskog karantina. Početkom prošle sedmice, nakon Uskrsa, neočekivan poklon:  dozvola kretanja u prečniku od 200 metara, od prekjuče – 500 metara. Naravno, i dalje sa zaštitnom maskom. Razlog: opada broj zaraženih i mrtvih, raste broj ozdravjelih. Čak i u Lombardiji, te gradovima poput Brescie, Bergama i Lodija, u kojim karantin zbog Covida- 19 traje duže od onog opšteg, koji proživljavaju svoj zemaljski pakao. Znaci urbanog života, nakon nedavne odluke vlade kojojm je dozvoljena ponovna aktivnost knjižara, rasadnika i prodavnica artikala za novorođenčad, donijela je znake života posebno u većim urbanim cjelinama. Dosad je Rim, Veneciju, Firencu i  niz drugih gradova ogledala renesanse i baroka, te mikrokozme perifernih, nerijetko i polunapuštenih gradića u periodu pandemije Covida – 19 povezivala nit avetinjske praznine trgova, ulica i parkova. Posebno Venecija djeluje nestvarno; njeni kanali čisti su kao nikad dosad. Eh, šteta što bjelosvjetska boranija koja je sebi umislila da živi belle epoque sada ne može razgledati grad sa palube kruzera, kojima je, već neko vrijeme, dozvoljena plovidba  Velikim kanalom. Sve na radost opštinskih očeva, gradske kase, trgovaca i restoratera, a na užas ambijentalista i svih razumnih građana.

I ovo mjestašce nadomak Udina, u kojem već dugo živim, minijatura je Italije pogođene pandemijom Covida–19. Nekom svojom ili pasjom potrebom, donedavno bi prolutala tek poneka kreatura sa zaštitnom maskom na licu.  Sada ima šetača i rekreacijskih kreatura opremljenih kao da lete na Mars – imaju brojače koraka, pritiska, otkucaja srca, isto kao i prije pojave virusa. I pored novih mjera, i dalje se možemo kretati samo unutar opštinskog područja, ali samo po nužnoj potrebi: do apoteke, do nekog marketa, do liječničke ordinacije (ali ne zbog svake sitnice). Čini se da nas u danima ovog virusnog proljeća samo nebo, jasno u čistoti svoje plaveti, podsjeća da živimo, kako se to obavezno ponavlja u turističkim katalozima, u zemlji na sunčanoj strani Alpa. Sve ostalo je u znaku pomenutog virusa, koji je, nakon Kine, “izabrao” Italiju za svoju prvu evropsku žrtvu i epicentar pandemije u Evropi. U tom znaku, i pored iskara u tunelu, i današnji je dan.

Pokatkad, tokom najgorih dana, pitao sam se šta bi pomislio Giorgio De Chirico ako bi se po drugi put pojavio među Italijanima? U sablasnoj praznini ulica i trgova, vjerovatno bi pomislio da je uskrsnuo u nekoj od svojih slika. O muku školskih hodnika, zaključanih barova i malih dućana, tišini hotela i pijaca na otvorenom – da ne govorimo.  Znakova uobičajenih radnih aktivnosti dosad je, nažalost, bilo ponajviše u bolnicama (tamo ni danas ne nedostaje znakova smrti) te u redovima pred marketima (gdje ne nedostaje ćutanja i distance od metar-dva). Nevidljive su nam ostale aktivnosti koje omogućuju svakodnevno preživljavanje u vremenu u kojem je, čini se na prvi pogled, jedan srednjevjekovni fenomen uzdrmao dominantni planetarni ekonomski sistem. Ipak, i prije svog zvaničnig početka, 3.maja, polako započinje takozvana Faza 2. Postepeno se reaktiviraju i proizvodna preduzeća . U ovom periodu u Italiji je bilo zatvorenih 2,1 milion firmi, radnici su upućeni na kasu za državnu pomoć, a sitnim poduzetnicima data je mjesečna pomoć u iznosu od 600 evra. Nepokriven dotacijama ostao je sektor brojnih uslužnih kooperativa, ali vlada je svakom radniku u njima obećala nužnu novčanu pomoć. Istina, tek proleti poneka kratka vijest o redovima građana pred zalagaonicama u većim gradovima.

Vjerujem da neće nedostajati ni čitalaca ovog teksta, koji će reći: “O čemu to lupa ovaj čovo? Istina, u Italiji je, što se tiče Evrope, sve započelo, ali ni mi nismo daleko od svega opisanog!”

Ipak, polako…

I ovaj dan započinje izvještajem Glavnog štaba Građanske zaštite (Protezione civile): 181.228 je zaraženih od početka pandemije, aktuelno pozitivnih je 108.237 (skoro polovina je u Lombardiji),  umrlih je 24.114, a 48.877 ozdravjelih… Da nikog ne opterućujem brojevima, dovoljno je reći da je juče zabilježen najmanje broj umrlih i novozaraženih. Ovo je šesnaesto optimističko jutro prema dnevnom biltenu Građanske zaštite koji jasnim jezikom statistike kazuje i da se broj ozdravjelih povećava. (Ipak, bilten o umrlima, bez obzira na znatni zastoj u širenju Covida 19,  zaista je sličniji izvještajima sa ratišta negoli bolničkim.)  Prije petnaestak dana jedno od stručnih lica iz štaba pri Ministarstvu zdravlja dalo je izjavu da nakon dostizanja vrhunca u nadmetanju brojeva ipak ne očekujemo nagli pad negativnog trenda. Dakle, onog strašnog 19. marta nismo bili stigli do vrha “planine” već smo se uspeli do jedne visoravni? Pouka, vjerovatna: valja nam koračati.  Naravno, u društvu sa virusom. Istina, primjećujemo da se spuštamo naniže nešto brže nego što se predviđalo.

U normalnost, kako to mnogi ponavljaju. Rado, kao neku mantru. U bolje, kako očekuju djeca. Na staklima prozora mnogih stanova i kuća izrazila su svoju vjeru u to bolje crtežima i slikama na temu Andrà tutto bene.

Cijelo vrijeme, ovo virusno, razmjenjujem poruke sa prijateljima i poznanicima, u Italiji i drugdje. U svima nama, nije to teško prepoznati i bez nekog unutarnjeg dvogleda, isti su zebnja i osjećanja nemoći i neizvjesnosti. Opisi mjesta u kojima sva ta lica žive ponavljaju se, katkad do tančina. Epiteti avetinjsko, sablasno, nadrealno, nevjerovatno, neslućeno…, bez obzira da li su napisani na italijanskom ili na našim jezicima (bratskim, naravno) pokazuju isti odnos prema svijetu koji se najednom izmijenio. Covid-19 je ista pošast, napisana ćirilicom ili latinicom. U jednoj poruci iz Holandije podvukao sam: sada je najvažniji spas pred Covidom 19; u drugoj, američkoj: vjerujmo u nauku i božju pomoć; u trećoj, australijskoj: zna li neko ima li ovome kraja? Poneko me upita i kako to sve prenose mediji u Italiji. Velim da su državni korektniji od privatnih koji se ističu dugotrajnim shaw mozaicima na temu, u kojim su razni dežurni pametnjakovići u izvanrednoj formi.  I u jutrošnjim televizijskim vijestima konstante su lockdown (vjerovatno nema italijanske lekseme za život pod ključem),  poruka io resto a casa (“ja ostajem kod kuće”)  i onaj dnevni bilten. (O dežurnim te-ve i social blebetalima – malo kasnije.)

Mogao bih nabrajati od jutra do sutra razne poruke, kako se kaže u Bosni. Ipak, evo još jedne. Londonske, od Predraga Fincija: “Možda će ova kriza pomoći ljudima da shvate svoju smrtnost, nuždu solidarnosti i poštovanja prirode, koju smo nemilice zlorabili…”

Slična su ili potpuno ista i neka pitanja koja su mi, naročito na početku epidemije, stizala sa raznih meridijana i paralela ili iz susjedstva, ex – jugoslavenskog. Dakle… “Kako su to primili Italijani?”

“I ja?”, priupitam ih u šali.

Pa… Italijani su iznenadili sami sebe, ali ne samo disciplinom, već i (skoro) opštom sviješću o  aktuelnoj opasnosti i spremnošću da podnesu  žrtve i na ekonomskom planu. Osim u urbanim jazbinama mafije na Jugu, nije bilo drugih značajnijih pokušaja ispoljavanja težnji ka socijalnoj destabilizaciji. Ali, ostavimo sada ustranu mafiju, veliku mrlju i kočnicu italijanskog društva (već dugo vremena ne samo na Jugu). Čini se da nigdje u Evropi takozvani ekonomizam nije učinio korak nazad pred primarnošću zdravlja i obuzdavanja pandemije. Primjer za to je i Lombardija, ekonomski motor ove zemlje, regija u kojoj su se pojavila prva žarišta epidemije i koja i danas podnosi najveće žrtve u svim aspektima ove, dosad neviđene situacije.

Premijer Giuseppe Conte, o kojem je do pojave Covida 19 bilo raznovrsnih sumnji u adekvatnost njegove uloge, pokazao se ne samo sposobnim i lucidnim, već i humanim – što nije primarno svojstvo, naravno  ne samo italijanskih političara. U drugoj polovini februara njegova vlada je Ministarstvu zdravlja pridružila brojnu ekipu najuglednijih medicinskih stručnjaka. Na svojim plećima Conte zasad uspješno nosi i probleme scenarija ove nadrealne drame koju takozvana Evropa, ona briselska, birokratska, čini se još uvijek nije razumjela. Ili možda ne to ne želi? Bez obzira kako se rasplela drama italijanske ekonomske recesije uzrokovane mjerama zaštite građana a ne cjelokupne proizvodnje, ostaje gorak okus činjenice da je Evropa okrenula glavu ustranu pred italijanskom, potom i španskom tragedijom. Sve ostalo – bila je i ostala puka proizvodnja riječi u kojoj nedostaje koncept solidarnosti i pored zakašnjelog izvinjenja predsjednice Evropske komisije. (O ovom argumentu, pišem kao građanin, i više po osjećanju stvari negoli prema poznavanju cijele scene, a o zakulisnim stvarima da i ne govorim. Istina, nije mi jasna igra ponuda i prijedloga: evrobond, koji predlaže Italija, ili MES, program kakav je bio ponuđen Grčkoj, u simboličnom prijevodu: krv, znoj i suze. Analitičari koji se ne bave samo Italijom danas, smatraju da bi MES bio usluga desnici i suverenistima, od izlaska iz eurozone i potom iz EZ. ) Evropa 27 ujedinjenih zemalja pokazala je svoje monetarno lice.

Jedan moj prijatelj, Tršćanin, smatra da, kad (i ako) stignemo u dan poslije, bez obzira na dobre poteze aktuelne vlade, biće nužno analizirati sve dosad poduzete mjere, ako i pitanje ograničenja i kontrole kretanja. Sve to bez pretjerivanja u ocjenama, trezveno i za poduku za buduće prilike, virusne ili druge  naravi. Ima onih koji tvrde da su kazne za prekršaje dekreta o kretanju najdrastičnije u svijetu – od 400 do 3000 evra. Nužne ili ne, vraćau nas na staro pitanje zašto u ovoj zemlji nikad nema opomene ili pouke, uvijek je kazna prvo sredstvo kao znak “komunikacije” države i njenih građana.

Dok i dalje koračamo po onoj visoravni, čitam i slušam kako se i danas smjenjuju, jedna za drugom, hipoteze i prognoze stručnih lica o kalendaru 2020. godine, onom bez virusa. Ali, kao u nekoj farsi, istina na svu sreću ne i putem gledanih državnih te-ve kanala, ne nedostaje ni izjava kojekakvih blebetala, od onih iz politike (uglavnom iz opozicije) i žurnalizma do  takozvanih vipovaca koji ni u ovakvim vremenima ne znaju držati jezik iza zubne ograde.

Što se tiče političara iz opozicije, tu prednjače Matteo Salvini, vođa Sjeverne lige, i Gioia Meloni, lider Italijanske braće, stranke koja već dugo pokušava da prikrije svoje fašističke tendencije. Fašisti su Italiji uvijek iza ugla, čekaju priliku. Ukratko: nema niti jednog poteza ili mjere aktuelne vlade a da ova dva, danas se mora reći politička lešinara nemaju bolju “stvar” u svom rukavu. U cijeloj tragediji svijetla je stvar što je Matteo Salvini u opoziciji, jer je za godinu i pol učešća u vlasti, i ne samo kao vicepremijer i ministar unutarnjih poslova pokazao svoje netolerantno lice prema svemu što nije zelene boje. (Aludiram, naravno, na dominantnu boju svih amblema Sjevernog saveza.) U složenom socijalnom, ekonomskom i političkom mozaiku treće manufakturne sile u Evropi on je nalazio ponajviše vremena za zaustavljanje brodova sa migrantima, u nepodnošljivim uslovima strašnih ljetnih vrućina. Sada su, nekim čudom valjda, migranti nestali kao tema broj jedan ovog političkog ekstremiste. I ne samo njegova, čini se da te teme nika dnije niti bilo. Ipak, Salvini nikad nije riba na suhom. Ni ovaj put, kad se cijela zemlja batrga u čeljustima Covida-19. Ulogu migranata u njegovoj optici sada je dobio Giuseppe Conte. Kad slušam, nerijetko i žestoke, besmislene uvrede na račun premijera, pomislim da je svijet zaista okrenut naopačke. Da nije, Salvini ne bi dogurao dalje od predsjednika neke mjesne zajednice ili člana uprave nekog nižerazrednog ragbi kluba. Ipak, u ovom periodu najveći biser je ostvario na Kanalu 5, u programu Barbare Urso, te-ve tračare broj 1. Zajedno sa voditeljicom molio se za mrtve. On, koji ne poznaje niti jedan od stubova hrišćanstva. Obavezno nosi krunicu. Ko zna da li bi Isus ovaj put ponovio neka mu Bog oprosti jer ne zna šta čini?

Što se tiče televizijskih blebetala, jezik iza ograde zubne i dalje ne drže raznovrsne sveznalice među kojima je običnom smrtniku koji se još uvijek trudi da razmišlja svojom glavom teško odrediti je li ogavnije sažvakati mišljenje jednog Vittorija Sgarbija, po struci historičara umjetnosti, ministra za kulturna dobra u nekoliko desnih vlada, ili one novinarke koja je poznata i po izjavi da ne bi zaustavila svoje vozilo ako bi se na pješačkom prijelazu našla Greta Tumborg. Zove se Maria Giovanna Maglie, a nema televizijske čorbe u kojoj ona nije začin. I to superteške kategorije, ali – ne budimo zlobni već razumni: nisu krivi ni Sgarbi, ni Maglie već stotine hiljada Italijana koji slušaju i upijaju nonsense tipova koji danas raspravljaju o virusu, sutra će o bankama, privatizaciji svega i svačega, bijelim medvjedima, preksutra o boktepitaj čemu. U svemu tome, njihovo pamćenje je selektivno: kad je tokom januara ove godine Italiju počela obuzimati antikineska histerija, Sgarbi je predlagao da se svakom Kinezu, recimo u redu pred nekom galerijom ili na nekom drugom mjestu, lijepo kaže da se udalji. Kad se u Evropi pojavio takav odnos prema Italijanima, diskurs tog opinioniste se iz temelja promijenio. Bljuvao je vatru a ne riječi. I tako… Bez obzira što se svi kanali RAI, takođe i neki privatni, redovno obraćaju najstručnijim licima, dakle epidemiolozima i virolozima, sveznalice ne popuštaju, osobito u aroganciji. I ovdje vrijedi pravilo, ali na kub: ako si te-ve faca, faca si mnogo više negoli druge.

Ali današnja, stvarna Italija ipak je nešto drugo. Prema onom što vidim, slušam i osjećam, znam da se Italijani odupiru svemu dostojanstveno, mnogo dostojanstvenije negoli što su i sami zamišljali. Rijeka emocija će zacijelo poteći nakon svega, toliko je onih koji svoje drage nisu mogli ni ispratiti do njihove zauvijek kuće. U tom bolu ima i snažnog, prirodnog ponosa. A koliko je tek onih koji su iz sata u sat pratili zdravstveno stanje svojih najbližih, oboljelih. U borbi protiv virusa, u ovom ili – ili, mnogo je pojedinačnih priča dosad neiskazanih.  Danas su srce i misao velike većine Italijana sa liječnicima i ostalim bolničkim osobljem. Virus je dosad pokosio 140 liječnika i 30 bolničara (ovih, uglavnom, u staračkim domovima). Mnogo penzionisanih zdravstvenih radnika stalo je u prve redove otpora Covidu-19. Brojni su i oni koji su otišli tamo gdje je istinski pakao, u Bergamo, svjesni svih rizika. Sin jedne moje prijateljice je na majčin savjet da se pazi u bolnici, jednostavno odgovorio: “Hoću, ali ja sam doktor…”

Jeste, to je Italija koja održava i podržava samu sebe u ovom enormnom karantinu. Čuo sam izjave nekih liječnika koji odbijaju epitet heroja. I jednog poznatog novinara koji im daje za pravo. Na tom herojstvu posebno insistiraju političari. Ali, za podsjećanje: od 1981 do ove godine politika je uporno kresala broj bolničkih kreveta. Od 530.000 nekadašnjih, politika i njene sluge, menadžeri – sjecikrevetari, sveli su taj broj na 191.000. Uostalom, nije slučajno da se već dvije decenije zdravstvene ustanove ovdje zovu aziende. Preduzeća, dakle sa menadžerima i direktorima među kojim je potražnja za čistim ekspertima (bez političkog uticaja) ravna traganju za iglom u plastu sijena.

Dan poslije Covida-19?

Ono Fincijevo možda već danima me prati kao sjenka. Vraća me i u predvečerje naše jugo-tragedije, kad sam se, kao i neki meni dragi ljudi, pitao hoće li pobijediti razum ili…    Vraća me i u jedan davni, predratni dan kad sam se u jednom članku zapitao šta bi rekao Andrić da je doživio ono vrijeme.

Moje onomad i sada povezuje i pogled na police sa knjigama. Jedna od onih koja mi budi misao o Biblioteci pred licem Katastrofe je i Ova jedina zemlja Rudija Supeka.  U Bivšoj je doživjelo tri izdanja, posljednje – 1989. Sve to je napisano davno, toliko davno da mi se danas čini da sve te opomene imaju biblijski prizvuk.

Smisao Supekove opomene sam našao u nedavnoj poruci pape Frančeska, u riječima da smo danas, možda kao nikad prije, zaista svi u istoj barci.

Ova jedina zemlja – zastarjela knjiga? Ako nekom jeste, meni nije. Pogotovo danas kad smo svi u istoj barci. (Istina, ostaje pitanje kapetana i posade, jer ovi dosadašnji nisu se proslavili baš ni u čemu osim u demagogiji!) Susret sa tim djelom onih davnih osamdesetih otvorio mi je vidik na problem čovjekove okoline, koji je tada za mnoge bio više tehničke prirode, kao recimo problem očuvanja prirode i gradova od zagađivanja. Prema Supeku, koji je kao naučnik i marksista antidogmatskih pogleda u tom djelu sintetizovao opservacije i istraživanja onomad najznačajnih  mislilaca o budućnosti Zemlje, ekologija ne može biti odvojena od sociologije, antropologije, filozofije i historije. Jednostavno, profesor smatra da je problem čovjekove okoline povezan sa “bitnim pitanjima ljudske egzistencije uopće: porastom pučanstva i prenapučenošću, iscrpljivanjem prirodnih resursa, industrijskom civilizacijom, kapitalističkom eksploatacijom prirode i čovjeka, odnosno razvijenih i nerazvijenih zemalja… “

Prema Supeku prva revolucija je bila agrarna, druga industrijska a treća (ako je ikad bude), morala bi biti ekološka, kao jedini mogući čin spasavanja ove jedine zemlje. Ili, ako hoćemo, druga kopernikanska. Koja bi svojim jasnim jezikom i još jasnijim činom napravila obrat u pogledu svih stanovnika Zemlje na održivost života na njenom tlu.

Rudi Supek danas – nekim slučajem? Sada, u dugu karantinskom vremenu, dok sve što je pokrenuo Covid-19 izmiče percepciji ne samo običnih smrtnika već i dosadašnjih “kapetana” barke Planeta Zemlja, poigrajmo se pitanjem šta bi rekao Rudi Supek. Zamislimo ga po drugi put među nama. Dakle, šta bi rekao stari Rudi, profesor bez kravate, koji se ironično smiješio i na vlastitu titulu doktora nauka? Da sve što smo dosad mislili o ekonomskom razvoju – pozitivno a kako bismo drugačije! – možemo okačiti mačku o rep? Crnom ili bijelom, svejedno! Da ovo vrijeme nije više vrijeme za opomene – već su stigle, i to materijalizovane! – već za svjetsku akciju promjene odnosa prema svemu što zamišljamo, ibzenovski rečeno, da su stubovi svijeta? Da se, kad skinemo zaštitne maske, potrudimo da vidimo sa koliko drugih maski arogancije, neznanja i gluposti smo živjeli i još uvijek živimo a sve u zanosu da je period obilja beskrajan a održivost ovog ekonomskog modela jedna čvrsta konstanta? Da nas nakon Covida 19 pogodi drugi virus – Razuma i Dobra za sve ljude, pa tako i za Zemlju? Možda i virus potrebe za  kopernikanskom revizijom svih iluzija o redu na Planeti, koji je zapravo haos?

I sada, dok na Prvom programu državnog radija slušam kako jedan bivši ministar smatra da se globalna lokomotiva mora iznova zahuktati, a sa njom i italijanski vagon, pitam se – a sve u duhu Ove jedine zemlje –  zašto je majka glupaka uvijek trudna. Supek bi danas možda dodao: “Planeta gori a baba se češlja…”

Rado bih završio ovo pismo željom italijanske djece, da bude bolje. Ali, slutim, dan poslije Covida-19 ništa neće biti kao prije. Ništa osim kratkovidne ekonomske i finansijske pameti koja upravlja svijetom i prihvatanja stvari takvim kakve jesu.  Ovo, posljednje, stub je vjere milijardi stanovnika ove jedine zemlje. O razvoju bez kraja.