Piše: Jasenka Jasna Lalović

Sjećam se da je tog jutra dugo tutnjalo negdje od mora… Zaglušujuća buka postajala je sve jača dok se nije zatresla zemlja. U tih par sekundi dok su se cijepali zidovi oko mene, izbijao komadić neba kroz rapukao tavan, počeo je da se ruši svijet koji sam do tada znala. Zauvijek… U tih par sekundi obrušavalo se uz jauk sve ono što su vrijedne ruke mojih predaka s mukom sticale i zidale. Osjećaj bespomoćnosti i samo nema molitva da već jednom prestane da trese i da se pretekne…
Tog jutra sam odrasla. Bilo mi je trinaest ipo i od tog dana više ništa nije bilo isto. Zauvijek se vrijeme podijelilo na ono prije i poslije zemljotresa.
Pamtim kako nas je tog nedeljnog jutra probudio neki nemir i loš predosjećaj da se nešto sprema. Bio je topao aprilski dan. Nedelja… Vrijeme kad se u vazduhu osjeća prva naznaka tek dolazećeg ljeta. Vrijeme kad trinaestogodišnja djevojčica sramežljivo pakuje prve snove u paketić ljetne vreve i jedva čeka da dosanja ono nedosanjano od prošlog avgusta.
Tog ranog aprilskog jutra sa prvim drhtajem zemlje plavetnilo neba smjenilo je sivilo lavine koja se kasnije satima kotrljala niz litice okolnih brda. Čini mi se da nebo više nikada nije postalo baš tako plave boje kao što je do tada bilo. Zauvijek su ga progutale, prvo sivilo prašine koja se danima dizala oblakom preko svoda, a kasnije cementom koji se na sve strane muljao po mješalicama i kućama koje više nisu imale pitomo i toplo primorsko lice. Zgradurinama koje su poprimale obrise džinovskih limenki što jedino mogu da grabe u vis i izobličavaju i menjaju do tada znane obrise mog zavičaja.
Dese se tako neki dani koji se obruše na ljude, poput Strašnog suda koji iza sebe uvijek ostavi neki brisan prostor, novu šansu da se popravi loše, ispravi krivo, da se dopune praznine… Tek kad se takva strahota obruši na ljude oni smognu da odmjere koliko su zapravo slabi i nemoćni spram sile Božje, pa zvali je Višom ili Prirodom, kakogod da im je volja… Tek tada mu dopre do slabe svijesti da je dovoljan samo tren da se preinači ljudski život. Da proguta sve ono što je do juče pakovao u sjutra.
Nikada neću zaboraviti miris zemlje koja se trese, natopljen prašinom i strahom…
Nikada neću moći da izbrišem iz sjećanja zvuk šatorskog krila koji se lomi o blage udare maestrala i ispod njega teškog vazduha koji je zamjenio miris moje učionice…
Ne mogu da se svakog aprila u ovo vrijeme ne sjetim ljudskih slabosti koje ovladaju ljudima u trenucima kad im se sve ruši. Gramzivosti jednih i velikodušnosti drugih… Kako sam već tada, sa samo trinaest jasno prpeoznavala njihova obličja. Lica i nelica… I kako su tako malo, bezmalo uopšte danas odmakli od onog što se tada pokazalo kao istina o njima.
I ponovo gledam obalu što nas samo tankom crtom žala dijeli od tog ponora u utrobi mora i koja odjednom nenadano zna da zadrhti. Hiljade betoniranih plaža, na stotine izobličenih hridi, opustošenih zavala i uvala sile se nad višom silom. Oholost kojoj se lako podsmjehnuti. Dovoljan je samo jedan drhtaj,
Pitam se da li čovjek ikad nauči gdje mu je mjera preko koje ne smije da prekorači…
Strahujem da ponovo ne zatutnji od mora… Sila ne poznaje vrijeme i vazda dođe u nevrijeme, baš kad se čeljade najmanje nada…Zato je treba poštovati i prihvatiti da je preko čovjeka i njegovih nauma… Zato je je sila…
U pomen jednom vremenu kojeg više nema i čija boja neba se više nikad nije ponovila.
Napomena::
Autorica je novinarka i književnica. Živi i radi u Beogradu, a vrlo često je u rodnoj Boljarici. Nedavno je objavila knjige “S one bande moje gore” i “S ove bande moje gore” opisujući život, tradiciju i odnose u porodicama Crne Gore. Suptilnom analizom, psihološli nijansirano, profilirajući svaki lik, porodične običaje i kulturu, daje presjek crnogorskog društva kroz stoljeća pa do danas. (Priredio Nikola Gamilec)