Potres je pomjerio sve što se nikad neće dogoditi. Žitelji suvremena zagrebačka sela prepušteni su uglavnom slučajnim scenarijima na neodređeno vrijeme, iako se sve to sada doima kao zakoniti nastavak decenijskih tragedija podlokavanja tla pod vlastitim nogama. Ne radi se o tome da se dovodi u pitanje seizmološka znanost, već o tome kako se potres doima naprosto kao ”stari znanac”, koji je, eto, nenadano navratio i pošteno pokazao svoj prezir prema stvarima i mjestima koje su se činile tako postojanim.

Nije problem tek u porušenom gradu i nedaćama koje opisuje slikovite urbanističke reportaže. On je daleko veći u perspektivama koje su postojale, a čiji je jezik i izgled sada uglavnom traumatičan i ništavan. Sveden je tek na deskripcije teškoća svakodnevice. Izgubljena paradigma najbolje se očituje u primjeru kako sada reći: ”to je ono što ja želim da se dogodi” a to, dakako, nadilazi prosti tlocrt grada i ne spada pod opipljivu štetu ili policu osiguranja. Ima pravo Šenoa kaže kako zlatno zrno ne vrijedi ništa ako ga uvijek sa sobom nosiš, jer kuće koje smo imali nestale su, ulice su razrovane, a i neizvjesno je u što će se pretvoriti sve što je ostalo.

Zagreb doduše nestaje već dugo vremena. Nestaje u mirisima, govoru, u zlatnim plodovima, sjećanjima… Ponekad se moglo uzviknuti kako je dosta sumraka i da je vrijeme poći kući, u mjesto kojeg oduvijek znamo. Tamo gdje postoji slobodni prostor između misli i gdje se ništa ne podvrgava sumnji. A sada se pitamo što uopće znamo i je li odluka da se ostane pametnija od bijega.

Ali, može li se uopće pobjeći od sebe, od Zagreba?

Sanjam ga onakvog kakav je bio podsvjesno ne pristajući na diktaturu konkretnog. Tu među mojim vinogradima, u unutarnjoj optici, on je i dalje vid poznate stvarnosti. Rijetko mjesto u svijetu u kojem se srce prije nego pamet može oporaviti od nesreće. Druga stvar su stremljenja prema nečemu u kojima se može i nestati prije no što se ostvare. Što će biti? Potres je promijenio sve što se nikad neće dogoditi.