Samo jedna fotografija Giuseppea Cacacea (suradnika AFP-a), koja prikazuje odbačenu zastavu Islamske države u selu Baghouz, u Istočnoj Siriji, blizu iračke granice, objavljena 24. ožujka 2019. –  nakon što je “kalifat” proglašen poraženim –  postala je zadnjih tjedana simbolom urušavanja novinarstva kakvo smo poznavali. Kako? Prije nego što je plima pandemije koronavirusa zaplavila zapadne zemlje provokativna vijest o tomu probila se kroz buku informacija i postala viralna. Jedna fotografija i čudni naslovi u medijima sugerirali su kako je teroristička skupina ISIL izdala putopisno upozorenje pozivajući svoje borce da izbjegavaju odlazak u Europu zbog ondje izbijajućeg koronavirusa. Infografika je objavljena u biltenu povezanom s ISIL-om, a sugerira članovima “da vjeruju u Boga i traže od njega utočište od bolesti”, oprezno im također napominjući da peru ruke i da ostanu izvan područja gdje se bolest proširila…

U normalnim okolnostima, čak i ako ne postoji globalna pandemija, ta opskurna poruka trebala je biti provokativna na razini globalne pozornosti. ISIL je oduvijek bio maneken za novinare, pa mu pozornost novinara dođe kao kisik. Od Politica, Independenta do New York Daily Newsa  neobične vijesti o teroristima ISIL-a koji reagiraju na koronavirus stoga su brzo akceptirane i proširile se svijetom.  Vještinu ISIL-a da glad medija za zloglasnošću pretvori u oružje primijetio je i Charlie Winter, stariji znanstveni novak u Međunarodnom centru za proučavanje radikalizacije pri King’s College Londonu, koji je u američkom Atlantiku 2017. godine napisao: „ISIL-ov terorizam ne prestaje kada bomba detonira. Umjesto toga, nastavlja se satima, danima i tjednima nakon što živi kroz medije.” Kako je stvarni ISIL propadao, medijske su kuće u potrazi za klikovima – obično, ali ne uvijek, tabloidi! – morale zaroniti dublje u hrpu smeća da bi pronašle nove provokativne priče. Nije jasno kakav učinak širenja ISIL-ovih poruka mediji imaju, ali u prošlosti smo vidjeli kako mnogi crpe inspiraciju iz objavljenih materijala o toj grupi.

Povezani fenomen jest izborna kampanja Donalda Trumpa 2016. godine. Aktualni američki predsjednik prije svoje kampanje nije igrao neku ulogu u politici. Čitavu njegovu zabavnu kampanju mnogi su u to vrijeme shvatili kao igru za javnost. Mediji ga, međutim, nisu mogli dobiti dovoljno, dajući prostora i vremena za objavljivanje njegovih provokacija, čak i kad postaju sve ozbiljnije i čine ga možda osobom s kojom se najviše razgovara u zemlji. Novinski mediji dobro su ga zbog toga nagradili: procijenjeno je kako je tijekom izbornog ciklusaTrump dobio nevjerojatnih 5 milijardi dolara besplatnog medijskog prostora. Ukratko, mediji su Trumpu pomogli da postigne jedan od najcjenjenijih ciljeva bilo kojeg političkog pokreta: zadržavanje pažnje ljudi. “Kad imate milijune javnih glasova kao mi danas zbog digitalne povezanosti, tada pažnja postaje najvrjednija stvar koju možete dobiti”, rekao je Martin Gurri, bivši analitičar CIA-e i autor knjige Pobuna javnosti. “To je čak i važnije od novca jer, na kraju, ako uspijete i dalje dobivati ​​pažnju, vjerovatno ćete završiti ne samo s gomilom novca, već i s golemom snagom.”

Novinari se suočavaju s novim izazovima svake godine, budući da se stari medijski raj i dalje razvija u sve fluidniji digitalni ekosustav konkurentskih platformi i prodajnih mjesta. Ako se tomu doda aktualna globalna pandemija, odjednom se svi upinju uobražavati pripovijest o koronavirusu, o čemu je zasad sigurna samo jedna činjenica – da je 2020. jedinstvena i izuzetna godina za novinare! Budući da je koronavirus postao globalna pandemija, dominirajući u vijestima i mijenjajući svakodnevni život, novinarstvo je, naravno, jedna od mnogih pogođenih industrija. Mjerenje uspjeha faktor je promjene medijskog okruženja. S razvojem podataka sve više organizacija traži izravne veze s utjecajem na prihod – a sadržaj se samo promatra.

(Ne) povjerenje u medije 

U očima novinara, raste povjerenje javnosti u medije. Prema globalnim podacima, 2020. novinari vjeruju da eliminiranje sebe iz stigme “lažnih vijesti” znači dobro osigurati sadržaj. Još početkom godine pružanje ispravnog sadržaja smatralo se važnijim od prihoda, ekskluzivnosti ili to što je medijska kuća prva objavila priču. Međutim, algoritmi društvenih medija iznenađujuća su najnovija tehnologija koja danas utječe na novinarstvo. Moderni novinar može se bez problema naći u konkurenciji s protokom sadržaja na društvenim medijima. (Prisjećam se, ilustrativno, intervjua što ga je Nino Pavić prije otprilike dvije godine dao jednoj hrvatskoj televiziji, kada je na pitanje o budućnosti medija projicirao da bi budućnost mogao biti – facebook…)

Novinarstvo je i dalje naporno polje, koje je pandemija samo pojačala, unatoč tome što novinari sve čine kako bi vratili javnost sebi. U svjetlu pandemije, izazovi poput nedostatka resursa i osoblja još više opterećuju profesiju. Primjerice, koronavirus koji se pojavio u Kini ima sjajnu medijsku povijest. “Odličan medicinski roman “, kako je to rekao filozof Michel Dupuis u Soir Première. S druge strane, zabrinjava sama priroda tih podataka: nepoznati virus, vrlo zarazan, koji se širi u gigantskoj zemlji čiji režim kontrolira komunikaciju kao nitko drugi – vidjeli smo takve scenarije u manje uspješnim apokaliptičnim filmovima. Ovi dojmovi dopiru do dijela publike, ali masovna infodemija, mnoštvo informacija koje idu u svim smjerovima, beskorisnih i konfuznih, čini globalnu kakofoniju informacija i samim novinarima.

Međunarodni voditelj vijesti u RTBF-u (Radio-Télévision Belge de la Communauté Française), Mehdi Khelfat, prvi je, već u veljači, upozorio na mogućnost nerazmjernosti u izvještavanju. ” Strah od epidemije koja smanjuje populaciju usidren je u našim genima od početka čovječanstva. Vrlo brzo, strah je počeo bujati, a svi mediji su se time počeli baviti.  Da nismo, optužili bi nas da smo htjeli sakriti stvari, što bi stvorilo još veću psihozu. ”

Suočeni s ovom medijskom bjesnoćom, novinari insajderi prate epidemijski pokret “pružajući analize, objašnjenja i odgovore”, kao i uvijek. Cijela se svjetska medijska pozornost usredotočila na širenje novog koronavirusa (SARS-CoV-2). Davanje informacija u teškom i nesigurnom trenutku poput ovog predstavlja velike teškoće za novinare, jer su odgovorni za praćenje evolucije zdravstvenog stanja na ispravan, ažuriran i provjeren način, koristeći se tonovima koji ne stvaraju paniku među čitateljima, ali koji istodobno ne umanjuju ozbiljnost situacije. Rizik u tim slučajevima nije samo povećati dezinformacije, već i nahraniti strah.

Novinarstvo, epidemije i pandemije 

Uloga novinarstva presudna je u epidemiji (ili pandemiji, kako je novi koronavirus sada definirala Svjetska zdravstvena organizacija), što su, kako piše AMA Journal of Ethics, krize koje se ne tiču ​​samo javno zdravstvo, ali i – informacije.

Godine 2003. godine novinarka Helen Branswell pratila je širenje epidemije SARS-a u Torontu.  Bila je tada specijalizirana za zdravstvena pitanja, a 2017. sastavila je niz savjeta za novinare koji moraju pratiti epidemije ili pandemije zaraznih bolesti. Prvo što je preporučila jest  – imati na umu da se informacije mogu mijenjati. “Na početku epidemije nije sve poznato i ljudi moraju shvatiti da, ako se informacije koje dobivaju promijene, to nije dobro jer se od njih nešto skrivalo. To je zato što s vremenom znaš više “, navodi Helen Branswell. Novinari bi također trebali steći tu svijest: “Oni moraju znati da se znanje koje oni imaju može promijeniti, moraju biti spremni na te promjene i uključiti ih u novinarski rad”.

Poznavanje modela prijenosa pomaže javnosti priopćiti rizik od epidemije, a istodobno poznavanje temelja epidemiologije pomaže u pripremi, primjerice, intervjua. U članku objavljenom na znanstvenom američkom blogu, Bill Hanage i Marc Lipstich, obojica profesori epidemiologije na Harvard TH Chan School of Public Health, pišu da hitne situacije poput pandemije koronavirusa dovode do velikog pritiska i na znanstvenike i na novinare. I jedni i drugi žele prvi saznati vijest. “Imamo zajedničku odgovornost u zaštiti javnog zdravlja,” kažu dvojica znanstvenika, “virus ne čita novinske članke i nije ga briga za Twitter.”

Dobro novinarstvo i znanost moraju razlikovati legitimne izvore informacija od glasina, poluistina, propagande. Zadatak koji usred pandemije može postati težak. Kako bi pomogli novinarima, Hanage i Lipstich izdvojili su tri razine informacija: ono za što znamo da je istina;  ono što mislimo da je istinito (procjene temeljene na činjenicama, njihovoj ekstrapolaciji ili njihovoj interpretaciji koja odražava stajalište pojedinca o tome što će se vjerojatno dogoditi); c) mišljenja i hipoteze. U prvoj skupini su uvijek činjenice, odnosno  elemenati koji podupiru te okolnosti, uključujući znanstvene studije i izvješća javnih zdravstvenih tijela. Druga kategorija uključuje većinu stvari koje bismo željeli znati o epidemiji, o čemu stručnjaci mogu dati mišljenje na temelju svog znanja o drugim zaraznim bolestima, izvući posljedice iz dostupnih podataka ili možda izvijestiti podatke za koje su čuli i kojima vjeruju, ali koji još nisu objavljeno u javnosti. Konačno, u posljednjoj kategoriji nalazi se i mnoštvo drugih pitanja za koja su do danas izuzetno ograničeni dokazi.

COVID-19, infodemija i provjera činjenica 

Generalni direktor WHO-a, Tedros Adhanom Ghebreyesus, rekao je 15. veljače da se protiv novog koronavirusa ne borimo samo kao protiv epidemije, već se borimo i protiv epidemije. Izraz, kako su novinari protumačili, znači “cirkulaciju pretjerane količine informacija, ponekad ne pažljivo provjerenih, što otežava orijentaciju na temu zbog poteškoće u pronalaženju pouzdanih izvora”. Zadnjih tjedana lažne vijesti, dekontekstualizirane slike (poput slika mnoštva lijesova u Italiji) i teorije zavjere o novom koronavirusu kružile su internetom i društvenim medijima, a često su ih snimali i glavni mediji. To je slučaj s tezom prema kojoj je virus stvoren u vojnom laboratoriju. U članku, primjerice, objavljenom u Poynteru u veljači, navodi se kako su se u najmanje pet zemalja – uključujući SAD, Indiju, Indoneziju, Ganu i Keniju – proširile (lažne) vijesti da se kineska vlada obratila Vrhovnom sudu i zahtijevala  ovlaštenje za ubojstvo 20 tisuća ljudi koji pate od COVID-19. Zbog toga je nastalo i nekoliko međunarodnih inicijativa za provjeru činjenica, koje kontroliraju širenje teorija zavjere i neprovjerenih vijesti o koronavirusu.

Mnogo je, međutim, medija širom svijeta koje nemaju tim za provjeru činjenica ili osobu koja posjeduje vještine debunkinga, odnosno analiziranja i pretraživanja informacija. Nije li to znak da je nastupilo pravo vrijeme  za novinarstvo s rješenjima? Ovdje nije riječ o uklanjanju dramatizacije, već o pružanju korisnih, pravednih i uravnoteženih informacija. “Nije važno hoće li inicijativa uspjeti, djelomično je već uspješna ili djeluje vrlo dobro”, rekli su Tina Rosenberg i David Bornstein, osnivači novinarske mreže Solutions: “Oni su sami po sebi ključni podaci za pravilno funkcioniranje naših demokracija.” Mreža Solutions sada je spremna podržati novinare i redakcije, trenutno razvija alate i popis resursa kako bi potaknula novinare da u svoje medijsko izvještavanje uključe odgovore na pandemiju. Prolazimo bez presedana trenutak kada novinari imaju priliku biti uzorni, kreativni i odgovorni.

Povratak velikog novinarstva

Neki kažu da će koronavirus izbrisati novine. Ne izravno, već kao nuspojavu. Budući da gospodarstvo stagnira i recesija napreduje, čak i kad kolektivna karantena završi, neće biti reklamiranja, a bit će to kraj za mnoge nakladničke kuće koje su već u krizi. Da, ali prigovor je da web stranice s vijestima nikada nisu napravile toliko prometa, nikad nisu imale toliko čitatelja, čak su postale dobre kopije tiskanih verzija. U napuštenim gradovima ima ljudi koji svakodnevno odlaze u kioske pronaći informacije. To je dobar znak. No, marketing je gotovo nestao, web mjesta ruše rekorde unatoč vrlo malo reklamnih banera. Samo troškovi, bez prihoda. Tko bi uopće želio nešto promovirati ovih dana…
Ali, ova pandemija ima još jednu neočekivanu i nepredvidivu nuspojavu u učincima koji mogu promijeniti krajnji rezultat. U središte igre dovedeno je  pravo novinarstvo, veliko novinarstvo! Reporteri koji obaveštavaju iz bolničkih „rovova“, oni koji mogu objasniti jezik virologa i epidemiologa, analitičari podataka koji znaju dati pravo značenje brojevima što nas svakodnevno preplavljuju, i pripovjedači, jedini sposobni pridati epsku dimenziju naše neviđene svakidašnjice. Sada, ovih mjeseci 2020., veliko je novinarstvo, ozbiljno novinarstvo pozvano na svoj najvažniji test, jer ono ima smisla za činjenice čak i kad činjenice očito još nemaju značenje. I sveukupno – veliki novinari to i rade. Ovih tjedana algoritmi tipa “kopiraj i zalijepi” i oni koje stvara umjetna inteligencija nisu zavodljivi. Pravo, veliko novinarstvo opet rade pravi, rasni novinari, žene i muškarci, glava i srce. A građani su to razumjeli.
Primjer da je tomu tako dolazi izdaleka, ali odnosi se i na nas. U SAD-u veliki mjesečnik, Atlantik, nastao prije više od stoljeća i pol, već nekoliko godina većinu dionica vodi Laurene Powell Jobs, udovica Stevea Jobsa. Taj Atlantik je, zbog koronavirusa, poput mnogih drugih novina, besplatno objavio sve svoje članke o toj temi, podigao platni razred novinarima, a reporterima udvostručio terenske dodatke. Normalno, reći ćete, događa se gotovo svima. Zapravo, nevjerojatna je stvar nešto drugo: naime, to nam govori da sudbina novina i novinarstva nije obilježena i da će možda iz ove pandemije proizaći bolje, autoritativnije novinarstvo sa čvrstim odnosom sa čitateljima. Nevjerojatna je činjenica da se u četiri tjedna na Atlantik pretplatilo trideset šest tisuća ljudi, jedna osoba svake minute proteklog mjeseca! Ti ljudi su bili na web stranici, čitali su sve besplatno (privremeno) i shvatili su da je ono što su imali prije bilo veliko novinarstvo, da će i ovoj pandemiji trebati, da vrijedi platiti za ono što vam pomaže da razumijete svijet. I pretplatili su se!

Pandemija narušava slobodu tiska

Reporteri bez granica upozoravaju na utjecaj krize na pluralizam i vjerodostojnost informacija. Pandemija će imati snažan utjecaj na budućnost novinarstva, obilježene pogoršanjem prava na slobodne, neovisne i pluralne informacije. Upozorenja organizacije Reporteri bez granica ( Reports sans frontières, RSF) u godišnjem izvještaju o slobodi tiska, predstavljenom krajem prošloga tjedna, o posljedicama globalne zdravstvene krize naglašavaju “jasnu povezanost” između represije slobode tiska, registrirane tijekom koronavirusne krize, i mjesta pojedinih zemalja na svjetskoj ljestvici slobode tiska. Ulazimo u odlučujuće desetljeće za novinarstvo zbog istodobnih kriza koje utječu na budućnost novinarstva. Pandemija pokazuje negativne učinke u pogledu poštovanja prava na pouzdane informacije. Već četvrtu godinu zaredom, Norveška je na vrhu liste zemalja koje najviše poštuju slobodu tiska, a slijede je Finska, Danska, Švedska i Nizozemska. Španjolska je zadržala poziciju 29, nakon ozbiljnog pogoršanja slobode informiranja prošle godine, obilježenih prodorom ekstremne desnice u politiku. Nevladine organizacije izvještavaju o pozivu desnice na križarski rat protiv medija. Njihove pristalice potiču linč novinara na društvenim mrežama ili ih fizički maltretiraju kada prate događanja. Politički lideri javno vrijeđaju novinare i ponekad im uskraćuju pristup svojim sastancima. Suci i policija sve češće zanemaruju zaštitu novinarskih izvora i ometaju istraživačko novinarstvo.

Nove medijske cenzure

Posljednje pozicije u pogledu slobode tiska pokazuju da crnu zonu na tablici zauzimaju Sjeverna Koreja (na zadnjem mjestu od 180 zemalja), Turkmenistan i Eritreja. Malezija, Maldivi i Sudan znatno su se popeli, dok je Haiti doživio nagli pad, zbog agresija koje su doušnici pretrpjeli u nasilnim demonstracijama koje su dvije godine potresale zemlju. Koronavirusna kriza povećala je i masovnu cenzuru u zemljama poput Kine i Irana, čiji su režimi pročistili svoj model hiperkontrole informacija o koronavirusu i suzbijanju disidenata. Kina, ustvari, ostaje najveći svjetski zatvor za novinare, s blizu milijun zatvorenih novinara, većinom Ujgura. U Iraku je vlada suspendirala radnu dozvolu Reutersovim novinarima na tri mjeseca nakon što je ta novinska agencija objavila informacije koje dovode u pitanje službene brojke za koronavirus. Unutar Europske unije, Mađarska je donijela zakon kojim se sankcionira širenje lažnih vijesti s kaznama do pet godina zatvora.

“Autoritarne vlade vide u zdravstvenoj krizi priliku da primijene čuvenu šok doktrinu: iskoristite prekid političkog života, negodovanje stanovništva i slabljenje društvenih pokreta, nametnite mjere koje bi bilo nemoguće usvojiti u normalnim uvjetima. Izvještaji pokazuju da će sljedećih deset godina biti „odlučujuće desetljeće“ za slobodu tiska zbog kriza koje utječu na budućnost novinarstva: geopolitička (agresivnost autoritarnih modela), tehnološka (nedostatak sigurnostia), demokratska (polarizacija i represijske politike), povjerenja (razdvajanje, pa čak i mržnja prema medijima) i ekonomskog (osiromašenje kvalitetnog novinarstva).

Kako nastaje protonovinarstvo

Obavijesti za tisak i srodni tekstovi, čak i u paneuropskom kontekstu, konfiguriraju horizont novoga novinarstva kao protonovinarstva. Intenzivna studijska aktivnost koja se odnosi na odnose u europskim sredinama, posebno u Italiji – gdje je pandemija iznjedrila pravu „burzu informacija“, obilnu proizvodnju i mrežu za prevođenje i razmjene letećih informacija, jedva sporadično analiziranih. Stručnjaci i suradnici Sociedad Internacional para el estudio de las Relaciones de sucesos (SIERS) govore, s mediteranske perspektive, čak o nastanku prvog modernog tržišta komunikacija i duktilnosti materijala koji su od početka modernog doba prelazili u razne druge tekstualne žanrove. Iako se Europljani trenutno mogu osjećati preplavljeni vijestima, samo novinarstvo ozbiljno je pogođeno dvostrukim udarcem – izbijanjem koronavirusa. Novinari su distancirani i s vrlo ograničenim pristupom događajima, dužnosnicima, političarima i informacijama. U međuvremenu, nakladništvo brzo gubi prihode od oglašavanja, jer se tvrtke pripremaju za ekonomski pad, prijeteći tako egzistenciji novinarstva u cijelom svijetu. Novinari se počinju otpuštati ili su prisiljeni smanjivati ​​plaće, a neki su također pod sve većim političkim pritiskom. “Stvari će uskoro biti vrlo teške za novinare”, izjavio je za EU promatrač Tom Gibson, vodeći zagovornik Odbora za zaštitu novinara (CPJ) u Bruxellesu. Dodao je da će “uloga novinara biti kritična” u pandemiji u pružanju pristupa pouzdanim, kvalitetnim informacijama. Gibson također tvrdi da su određeni elementi koji su već otežali život u novinarstvu okljaštrenog pandemijom: slab ekonomski sektor, rad u izoliranim uvjetima i, u nekim slučajevima, poput Mađarske, napadi dužnosnika. “Novinari imaju važnu ulogu kao čuvari, daju građanima informacije, potiču vlade na transparentnost u pogledu mjera i izvršavanju obveza koje su preuzeli”, ističe Gibson.

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen upozorila je 21. travnja  kako je “sada važnije no ikad da novinari mogu slobodno i precizno obavljati svoj posao, kako bi se suprotstavili dezinformacijama i osigurali našim građanima pristup ključnim informacijama”. Na terenu, pandemija stvara izazove za već krhki ekonomski model, u kojem su i mediji počeli gubiti  prihode. Vlada u Danskoj razgovarala je o izdvajanju oko 24 milijuna eura za spašavanje lokalnih medija.”Shema može nadoknaditi izgubljeni prihod od oglašavanja. Imamo privatne medije, dio naše lokalne demokracije, koji gubi prihode od reklama. Postoji opasnost da će nadići našu demokraciju i naš zajednički razgovor”, izjavio je Joy Mogensen, danski ministar kulture.

Novine dobivaju na digitalnoj razini nove čitatelje tijekom pandemije. Iako je Svjetska zdravstvena organizacija rekla da su novine sigurne za dodir, tiskovine propadaju. Guardian je izvijestio kako će novine u Velikoj Britaniji izgubiti 57 milijuna eura, ako stanje potraje tri mjeseca, jer oglašivači odbijaju staviti svoje oglase pored priča o pandemiji, smatrajući ih neprikladnim sadržajem. Društvene medije, posebno Facebook i Twitter (koji su često ispunjeni opasnim i zavaravajućim informacijama o virusu), oglašavači, međutim, ne tretiraju na isti način.

Objavljivanje lokalnih i regionalnih novina pod velikim je pritiskom. To je globalni trend: News Corp, nakladnička grupacija pod kontrolom Ruperta Murdocha, obustavila je tiskana izdanja 60 novina u Australiji. U Americi je također obustavljeno 40 izdanja. Prihodi od oglašavanja na mnogim američkim vijestima propali za čak 50 posto. Neki američki nakladnici posljednjeg su tjedna zatražili intervenciju vlade.  Međutim, novinarstvu ne prijete samo ekonomska ograničenja. Nekoliko međunarodnih organizacija za slobodu tiska zajedno je napisalo pismo 31. ožujka Vijeću Europe sa sjedištem u Strasbourgu, čuvaru prava, kako bi se zaštitio slobodan protok informacija. Oni ističu, ukazujući na Mađarsku, da brzi koraci vlada kriminaliziraju rizike „promicanja lažnih informacija“ koji se koriste protiv novinara koji zapravo pomažu javnosti u razumijevanju krize i osiguravanju odgovornosti. Organizacije se brinu zbog “pretjeranog ograničenja pristupa medijima vladinim dužnosnicima, donosiocima odluka, medicinskim stručnjacima”, pri čemu mnoge vlade smanjuju ili uklanjaju fizičku prisutnost novinara na konferencijama za novinare. Navode primjere Slovenije i Češke, dvije vlade koje su najavile da će ih potpuno udaljiti. U pismu se također ističe da nekontrolirani i pojačani nadzor, tobože zbog borbe protiv širenja virusa, “ugrožava privatnost i prava na podatke i novinarsku sposobnost zaštite izvora”. U tom smislu se spominje Srbija, koja ima princip „obrađivanja“ novinara zbog određenih objava, umjesto da se u obzir uzme sadržaj medijskoga teksta. Novinari nevladinih organizacija za slobodu tiska (RSF) ne prihvaćaju tezu kako   “cenzura nije unutarnja stvar tijekom pandemije”. “Kontrola informacija u određenoj zemlji može imati posljedice širom planete, a mi trpimo posljedice toga danas”, rekao je u izjavi generalni tajnik RSF, Christophe Deloire, napominjući da su dva epicentra zaraze Kina i Iran, gdje “mediji nisu bili u stanju ispuniti svoju ulogu informiranja javnosti”.

No, diskretnih nesimpatija prema novinarima ima i u Bruxellesu. Neki se novinari ondje osjećaju kao da djeluju u “praznini”, jer je pristup dužnosnicima otežan. No, akreditirani novinari smiju se kretati oko belgijske prijestolnice (sic!), usprkos zaključavanju. Međunarodna udruga za tisak (API), koja predstavlja novinare koji pokrivaju europske institucije, tražila je veći pristup i izravno ispitivanje službenika povjerenstva, ali je odbijena – navodno iz tehničkih razloga.