Memorija postojanja naprosto jest kulturna, civilizacijska obveza svakog od nas. Ne smijemo i ne bismo trebali niti u jednom trenutku biti tek promatrači uništavanja i nestanka uspomena. Time naprosto nestaju tragovi postojanja. Tragovi vremena. Trag čovjeka u prostoru, trag prolaznosti u trajanju vremena. Često zaboravljamo tu moralnu i etičku obavezu prema uspomenama. Tako se na smeću gube fragmenti trajanja svih i svakog od nas. Neka obiteljska fotografija bačena na smeće. Obiteljski album. Pisma. Dnevnici. Sačuvane razglednice ili pisma. Čuvane i pohranjivane uspomene nečijeg trajanja. Zar doista jedna civilizacija i jedno društvo smiju dopustiti da uspomene završavaju na smeću?!

Razmišljam proteklih tjedana o tom fenomenu odbačenih uspomena, kao jednom suštinski anticivilizacijskom činu i duboko barbarskom napadu na kulturu jednog prostora, dok promatram kako brojne uspomene završavaju na smeću nakon nedavnog zagrebačkog potresa. Netko cijeli život pažljivo čuva trenutke života kao dio trajanja jednog kulturnog prostora. A onda samo poneki trenutak kasnije, ta sačuvana kultura osobne autonomnosti postojanja završi kao smeće po gradskim kantama i kontejnerima, ili kao u ovoj postpotresnoj situaciji po velikim “hrpama” smeća u središtu grada, na koja su ljudi čisteći svoje prostore nakon urušavanja zgrada i kuća, izbacivali uspomene na smeće.

Ne osuđujem. Samo kažem. Imam pravo kao promatrač reći i zaključiti kako je to bacanje uspomena na smeće naprosto jedan duboko antikulturni akt protiv naše zajedničke memorije. I svaki put kad vidim nečije fotografije ili pisma, ili tek polomljene olovke, kutijice u kojima su nešto čuvali, i tko zna koje predmete, tako odbačene na smeće, osjećam da se dio svakog od nas tako olako odbacuje, kao da se postojanje mrvi u nekom ogromnom mlinu kojim se melje tragove čovjeka da se brisanjem tih tragova napravi mjesta za neke nove ljude i neko njihovo novo postojanje.

I pitam se – može li uopće biti novog postojanja, i može li nas biti, ako uspomena, svih tih uspomena više ne bude.
?!

Zar doista želimo pripadati “kulturi”, čije je jedno od obilježja samoodržanja, to brutalno zauzimanje prostora brisanjem uspomena da bismo ostavili neki svoj trag. Sve dok ne dođe netko drugi, kome naše uspomene jednako tako neće biti ništa, pa i naš trag izbriše na isti način, onako kako smo mi pokazali da se tragovi brišu… I tako u krug.

Ovih sam dana pronašao dvije osobne arhive. Prva je poznatog književnika, novinara i kritičara Tomislava Lalina, bačena na smeće u centru Zagreba, a druga je osobna arhiva prof. dr. Veljka Mandića, manje poznatog medicinskog radnika i znanstvenika, sudeći prema njegovoj arhivi bačenoj na smeće i odličnog i strastvenog amaterskog fotografa, iza kojeg je na smeću ostalo više stotina fotografija koje nekoliko desetljeća kasnije njegovim uspomenama svjedoče o vremenu s kojim smo svi na ovaj ili onaj način vrlo čvrsto i sudbinski povezani. Foto priče dr. Mandića pravi su mali foto dokumentarci izgubljenog prošlog vremena, koje se iz raznih razloga želi potpuno izbrisati. A tu su i priče o obitelji, priče o djetinjstvima, priče o ljetovanjima, putovanjima, mjestima, gradovima, predivne priče jednog postojanja. Bačene na smeće.

A što će uopće ostati ako sve uspomene završe na smeću?!

I možemo li doista postojati na barbarskom brisanju uspomena. Jer uspomene su kao kodovi postojanja našeg svijeta, naše kulture, kao kodovi postojanja u prostoru i vremenu, kao kodovi prolaznosti koji vremenu osiguravaju trajanje i ponovljivost, a nama memoriju kulture bez čega bismo naprosto bili ništa.

Zato nerijetko skupljam i spašavam uspomene bačene na smeće. Jer je čuvanje uspomena, najjednostavnije rečeno, ljudska obveza prema privilegiju postojanja.

(U prilogu poneka fotografija dijelova privatne arhive prof. dr. Veljka Mandića, pronađene jučer na smeću u središtu Zagreba).