Nismo se nikada vidjeli, nismo se nikad ni čuli. Bili smo uvijek strogo na “vi”. Naša je prepiska počinjala s “Poštovani”.  Ali suza za Božidarom Alajbegovićem potekla je baš zato što je njegova smrt  imala okus tragičnog. Ne samo zato što sam prvo pomislio na nenadoknadiv gubitak za njegovu obitelj kojoj je bio dušom i srcem predan, nego i na njegovu neshvaćenost  i samoću u hrvatskoj književnoj pustinji.  Za njega nije vrijedilo ono tinovsko neshvaćanje da mu književna zajednica za života ništa nije dala pa će poslije smrti kao avet doletjeti do spomenika i odgristi mu nos; Božidara Alajbegovića  je književno i drugo općinstvo manje-više ignoriralo, njegov značaj i postojanje. Za razliku od mnogih fatalnih ishoda od koronavirusa kojima danas svjedočimo jer živimo u vremenu bolesti zemlje i ljudi, smrt Božidara Alajbegovića bila je posve drukčije naravi i etiologije, i čovjek ne mora biti liječnik da nasluti u kojoj mjeri je povezana s njegovom krajnje neizvjesnom i stresnom egzistencijom književnika i oca obitelji. Pokazala je da u Hrvatskoj biti marljiv, nevjerojatno produktivan, kvalitetan i pouzdan književni kritičar, razviti posebni eros i strast za knjige (nije slučajno da je proizveo novu kovanicu naslovom svoje knjige “Librido”) nije ni približno dovoljno za podmiriti osnovne životne potrebe.  Nakon što je bio prisiljen biti recepcionar uz svoj književni rad, Božidar Alajbegović umro je kao taksist, o čemu svjedoči njegova bilješka s bloga od 27.11. 2019.: “Ono kad si zadovoljan samim sobom jer i uz 9 sati dnevno taksiranja  (i tako 6 dana u tjednu) i dalje uspijevaš napisati 3 književne kritike mjesečno (ukupno cca 11 kartica teksta) i pročitati 9-11 knjiga mjesečno. Ovom prilikom ipak nećemo o osjećaju koji prati činjenicu da od svega toga zajedno mjesečno uprihođuješ  tek cca 65%  jedne prosječne mjesečne plaće u  Hrvatskoj”.

Da je Božidar Alajbegović bio poznato i često ime s lista odbijenih raznih natječaja državnih institucija, o tomu mogu nizom primjera posvjedočiti kao njegov nakladnik (objavio je pet odličnih knjiga eseja i kritika u Litterisu), i to do te mjere da je jednom kad mu je konačno odobrena potpora za knjigu pomislio da je posrijedi greška koju sam morao demantirati:  “Pa sam pomislio da ste, budući da su Vaše ime objavili u rezultatima kao autora knjige, greškom sebe stavili pod autora i da je zato knjiga prošla. Drago mi je da se radi o njihovoj greški i da su ipak odobrili sredstva iako su znali da sam ja zapravo autor knjige”, pisao mi je u svom mailu.

Imao je očito razloga da sebe vidi kao grešku u sustavu, on koji je, prema mišljenju nadležnih komisija, morao toliko sumnjati u svoj identitet i vrijednost kao književnog kritičara u Hrvatskoj gdje priznavanje jednih, često pretjerano, rezultira nepriznavanjem, i odbacivanjem drugih, jednako tako vrijednih ako ne i boljih. I u toj naizgled neoliberalnoj, a zapravo promiskuitetno državno potpomognutoj oplodnji književnih djela, njegova smrt baca jako svjetlo na aktere književnog života: jedni su razvikano povlašteni, te akumuliraju materijalnu, marketinšku i intelektualnu dobit, maženi i paženi medijski kupusići s velikim portretima u novinama (a vidi se da im nisu mrski jer ih i sami objavljuju na svojim facebook stranicama kao da su veliki vođe naroda i partije), a drugi jedu gorak kruh književnosti, često osuđeni na nezaposlenost, bijedu, u najboljem slučaju prekvalifikaciju ili “širenje područja borbe” kao što bi rekao Houellebecq. Božidar Alajbegović, unatoč nesumnjivim i visokim kvalitetama spadao je nedvojbeno u ove druge. Zašto? Meni se osobno čini da bitan razlog leži, možda ne i jedini, u njegovoj nezavisnosti i načelu ne-pripadanja grupi i grupama.  Jer što to znači biti posve nezavisan danas u Hrvatskoj? Izvan medijskih senakla, moćnih književnih gomilica, institucionalnih zaštitnika? To je ravno prokletstvu. A tu je poziciju critique maudit, po uzoru na mnoge proklete pjesnike osvojio i uporno držao upravo Božidar Alajbegović. Uostalom, njegova smrt odjeknula je tako tragično jer se osjetila njegova bespomoćnost protiv degradirane zbilje i svega lošeg što se s godinama nagomilalo u hrvatskoj literaturi i protiv čega Božidar Alajbegović nije imao nikakve šanse: nešto prazno, napuhano do neba, nevjerodostojno, megalomansko, lažno i neutemeljeno.  A  od svih pridjeva koji određuju prolaz, po uzoru na politička, postoje i literarna kumstva sudionika scene u sustavu valorizacije i nagrađivanja – prolaze najčešće povezani, samohvalisavi, tašti, plošni, razmetljivi, prodorni, umreženi, drski, utjecajni, kupujući tuđu naklonost, arogantni, a Alajbegović je za razliku od njih bio jedino umrežen vodeći niz godina svoj blog knjiški moljac koji je bilo oglasna ploča pojavnosti i njegovih stavova o hrvatskoj književnosti, ali nerijetko i društvena kronika.

Rekoh kao prvo: sloboda njegova duha. Pa aristokratizam čovjeka s idealom. Pa nepotkupljivost. Kao što se Sainte-Beuve jednom Flaubertu usudio prigovarati na usiljenom stilu, jednoličnosti, izrugujući neke njegove opise i sintagme poput “ogromne tišine”, tako i Alajbegović nije imao strah od autoriteta, znao je pisati jednostavno i sadržajno o suvremenicima, pritom zadržavši jedan razumski, lucidni, i nepotkupljiv kriterij i odmak, znao čitati njihove knjige iznutra te druge učiti čitanju svojih i tuđih knjiga. On nije bio samo književni kritičar nego i promicatelj pravih vrijednosti u društvu, njihov čuvar i tvorac, čovjek s britkim, oštroumnim  stavom, razinom, potrebnom perspektivom i budnom sviješću.  Poput svojedobno Branimira Donata, imao je i posebno razvio osjećaj za preskočene i zanemarene pisce koji objavljuju kod malih nakladnika i iza kojih ne stoji medijska potkova, valorizirao one koji su zaobiđeni od trendovskih filtera i usmjerene recepcije književnog djela. Bio je ukratko briljantan esejist i kritičar, i tih, dobar, fin čovjek.

“Ako netko u usamljenoj planini, u zazidanoj špilji, misli istinu i umre, a da je nitko nije čuo, istinu negdje zabilježe i sačuvaju i uslijed toga i svijet postaje svjesniji”,  rekao je jednom Béla Hamvas. Hoće li nam smrt Božidara Alajbegovića malo više otkriti istinu i čovjeka kojega smo imali i zanemarili, hoće li nam pomoći da shvatimo kakvo je naše literarno društvo i nagnuće, i ima li u njemu uopće potrebe za istinom?