Nažalost, moram opet o EPK2020 i o glavnim igračima. (Ovo su sve moje impresije, impresije/slutnje promatrača iz daljine, pa ih kao takve treba i čitati.)

Lokalni riječki desničari sretni su danas što sam napao njihovu metu, ljevičari što sam govorio o radu… A ja sam u nelagodi. Osjećam, naime, potrebu da pojasnim svoje riječi (dosta nespretno prenesene u medijima). Jest, profe mahom seru, ali ponekad treba biti i precizan.

1. Model eventocentričnog-polupoduzetničko-rodijačkog kulturiranja (kao, u glavama Vojka Obersnela i Ivana Šarara, progresivnog odgovora na tzv. uhljebništvo lijenih kustosa, štreberskih knjižničara i nedarovitih alkoholiziranih glumaca) štetio je riječkoj kulturi, pa onda, indirektno, i provedbi projekta EPK i prije no što je došlo do prijave za EPK.

2. Taj bi model bio problematičan i da nema rodijačko-ortačko-frendovsko-nepotističku komponentu (koja, mislim, nikog u Hrvatskoj ne može iznenaditi). Dakle da je taj model samo ostao na mokrom snu “poduzetništva u kulturi” i “javno-privatnog partnerstva”, i dalje ne bi valjao. Samo bi bio nešto jeftiniji, jer bi se manje novca slilo obiteljskim prijateljima, kolegama i tome slično. No učinak tog modela i dalje bi bio poguban.

3. Ne govorim to nužno zato jer taj model osobno ideološki prezirem i jer je obično vrlo loš za radnika (izlažući ga prekarnosti i onemogućujući mu horizontalno povezivanje i solidarnost, pretvarajući ga u kompetitora-konkurenta ostalim takvim sirotanima). Taj model, siguran sam, ne bi uspio ni u onom sanjanom hipster-turističkom smislu.

4. Zašto taj model nije mogao u Rijeci uspjeti?
Zato jer se naslojio na nespremno tkivo, nekrotično, poluzadavljeno, na demografski ranjeni grad, na nedostatak lokalne energije, na kadrove u Dublinu, na slabu prometnu povezanost.

Tu treba prizvati i malo povijesti.

Slavko Linić, regbi, prezirao je riječku kulturu. Koristio je ratne godine da joj našteti. Obersnel je, naprotiv, u svoj uspon krenuo kao iskreni malograđanin koji voli poslušati dobar koncert, nešto pročitati. Kao, recimo, moja nona. Kao uobičajeno i solidno kulturno biće, sveučilišni asistent, nipošto bijesan na kulturu.
Što se dogodilo u međuvremenu jedna je vrlo specifična priča, mješavina postupnog pristajanja na populizam (koji traži spektakl da bi se izborno održao) i zavedenosti šararovskim neolib-tlapnjama. Dakako, uz uobičajenu eroziju u bahatost, tipičnu za sve političare. Razgovarati s Obersnelom prekjučer, bilo je slično kao razgovarati s Bandićem. No to je samo jedan sloj. Ta dvojica nisu isto.

Obersnel je po meni i dalje, barem u prvih nekoliko mandata, bio dosta dobar odabir za Rijeku, s obzirom na to što se nudilo. Isprva se morao nositi s lobijem svog mentora Slavka Linića, Linićeve moćne supruge, i s čitavom tom pseudoljevičarskom tajkunskom papazjanijom iz 90-ih, i to u vlastitoj kući, tj. u gradskoj kući. To je dijelom rješavao, kako je jačao, sječom stare garde u riječkom SDP-u. Time je, nehotice ili ne, išao na ruku zagrebačkim mladim lavovima svoje stranke, tim našim tonyblairovcima, trećeputašima, dakle i tu je došao u dodir s neolib snovima.

Još ga jedan stari lobi drži za gušu u samim labirintima gradske moći – onaj urbanističko-građevinski. Tog se nije mogao ili smio riješiti. Toga vjerojatno ima i više, ali meni kao nestranačkoj osobi to nije poznato. A možda i bolje. Što manje znam, sretniji sam.

O svemu tome, dakako, premalo znam i sigurno će me “analitičari” hvatati za ovu ili onu riječ, namjerno zaobilazeći osnovni smisao onog što govorim. Ono što mi intuicija govori jest da Obersnel nije u svoj uspon ušao ni da se sam tajkunizira, ni da nekog terorizira. Dakle, ostaje mi relativno pozitivan lik, u ćoravom gulašu hrvatske politike, unatoč svojim ozbiljnim i sve vidljivijim manama. Kriv je što su ulice prljave. Nije kriv što je grad demografski propao ili što je željeznički kolodvor desetljećima nalikovao getu. Treba jasno lučiti ingerencije. To kritičari tog čovjeka često izbjegavaju napraviti.

Taj je čovjek već davnih godina, u belgijskom pubu, na sedeljkama s rokerom i novopečenim poduzetnikom u kulturi Šararom (koji je k tome i diplomirani psiholog) došao u dodir s tim zapaljivim seksi dječačkim idejama o tome kako “rokerski grad” izranja poput feniksa posred hrvatskog tranzicijskog kiča i svima pokazuje kako se u kulturi može i mora drugačije i bolje…

Zašto su mu te ideje bile toliko privlačne? (Onkraj vječnih snova svih nas malograđana i salonskih ljevičara o nekim tamo rokerima i nekim tamo revolucijama).

Gospodina ne poznajem dovoljno, ali nalazim da se našao u nemogućoj situaciji.

Tuđmanistička država i svi njeni resursi napravili su što god je moguće da oštete “crveni bastion” i to onkraj financijske centralizacije i gerrymanderinga koji su zahvatili cijelu Hrvatsku (sjećate se priče oko zagrebačkog prstena, tad kad je Zagreb na trenutak krenuo antituđmanistički?). Rijeka je u tom procesu upravo iznakažena. Razmrvljena, odsječena od neposrednog zaleđa, prometno potisnuta, a onda i smišljeno ideološki potkopavana, u svim sistemima u kojima je tuđmanistička država nešto mogla, od Sveučilišta i javnih poduzeća, do navijačke skupine (sveučilište se srećom izliječilo, za razliku od Zagrebačkog, navijači recimo još nisu i neće). To što hrvatsko Ministarstvo kulture radi ili ne radi Rijeci, još uvijek treba gledati i iz ovog kuta. Tek trebaju dokazati ovom naraštaju Riječana da nisu kolektivna maćeha-zlostavljačica. To se odnosi i na vrlo kolebljiv i dubiozan odnos prema projektu EPK2020.

Na prekjučerašnjoj tribini nije me najviše ražalostila bahatost Vojka Obersnela. To od umornih muških političara u Hrvatskoj donekle i očekujem… Najtužnije mi je bilo kad je pametni i zaslužni, ali ipak umorni frend, Davor Mišković, rekao kako po njemu jedan od važnih rezultata EPK suradnja s Lučkom upravom (državnom, hadezeovskom utvrdom). Dakle, to se smatra rezultatom. Takva je ovo država i takva je ovo maćeha za Rijeku.

Zato kad se ljutim na Obersnela i čujem njegovo ljutito: ” Pa zar sam ja za sve kriv?” , moram jasno reći: Ne. Biti SDP-ov riječki gradonačelnik, vrlo je stresno i izloženo vječnim ucjenama, i iz Zagreba i od vlastitih stranačkih frakcija. Čak i ako si negdje u osnovi OK tip (o čemu dakako postoje u gradu sasvim oprečna mišljenja), lako te svaki lokalni desničarčić ili lažnolijevi tajkunčić može gurnuti u defenzivu, premor i gubitak osnovne orijentacije. Naposljetku: u automatiziranu bahatost i nesposobnost za razgovor.

Bez pametne Budimpešte, ni legendarni gradonačelnik Ciotta ne bi bio to što je bio. Dakako, to je uvijek i nečiji osobni odabir. Ali da je lako, sigurno nije.

Za razliku od Ivana Šarara, koji je vrlo stabilan u svom stavu, ja Obersnela ipak donekle vidim kao tragičnu figuru, i po tome se moj stav razlikuje od stava riječkih desničara, ali i dijela ljevičara. U toj procjeni vodim se svojom intuicijom, više no bilo čime drugim. Većina toga što sam prekjučer govorio išla je u biti na račun mog dubinski i supstancijalno bahatog i silovito-dječačkog poznanika Ivana Šarara i njegovog modela upravljanja u kulturi, a na Obersnela više-manje “po zapovjednoj odgovornosti” i u onoj mjeri u kojoj je od politike podivljao, pa me svojim bahatim tonom potaknuo da (neplanirano!) progovorim.

Dakako, čaršiji je najbitnije da je netko tko se smatra pseudoanarhistom, a nije boem ni kunstler, nego salonac-profesor, rekao gradonačelniku da je seronja, nakon što je ovaj njemu rekao da je seronja. TO je razina te čaršije. Mene to ne zanima. Mi smo svi seronje, i to je na koncu nebitno.

Uzgred, Eminu Višnić također smatram tragičnom figurom, već i time što je žena prema kojoj se ljudi u ogavnim komentarima ponašaju kao prema tijelu koje treba popljuvati. Vidim da je ovih dana štite naši zajednički frendovi s NGO scene, simpatično mi je to, makar sigurno na njen rad ima i imam dosta ozbiljnih prigovora. No, raditi ovakav projekt naslonjena na tu trulu podlogu, s komesarom i nadkomesarom na ramenima, to ne bi uspjelo ni najboljoj kultur-menadžerici na svijetu. O djelu gospođe Višnić sigurno će se još debatirati, ali ne želim da ju se pridružuje COVID-19 virusu i da se na nju prenosi krivnja za model koji ne funkcionira već odavno – onaj koji u prvi plan stavlja skupi spektakl, a zanemaruje ulaganje u ljude ili ih osuđuje na milostinju. EPK je baš u tome trebala i mogla biti iznimka, dijelom je i bila. Zato su neki od nas šutjeli o svemu ostalom i zato ova situacija toliko boli. Skupi spektakl se dogodio, vrhnje su pobrali odabrani, a oni koji se grade (da bi gradili Rijeku) ostali su, dakako, bez posla. Jer para stvarno više nema, gradonačelnik nije o tome lagao. Možda ih ima za nogomet ili za što drugo, ali za ovo ne. Tako je to. Litra mlijeka kod drugog kuhanja stvori tek malo skorupa. Kod trećeg, ni toliko.

Javno-privatni poduzetnički model pogrešan je za sve, osim za poduzetnika bliskog jaslama. Taj model kulturi šteti, jer sam nije do kraja dosljedan, nego birokratski nadmeno sebe izuzima iz odgovornosti i naplaćuje privatne ideje javnim novcem. To se dogodilo na dosta mjesta u Europi, gradovima koji su sanjali javno-privatno partnerstvo. Građani su platili ceh. Dakako, i to je ključno, nisu ti gradovi do toga došli samo zato jer su glupi ili gramzivi. Ponekad su na to bili natjerani odumiranjem državnih i ostalih društvenih transfera u eri neoliberalnog ludila. Dio kulturologa i stručnjaka za kulturnu politiku prilagodio se tom vokabularu i tim ideologemima, često i u najboljoj namjeri.

Obersnel je građansko biće, on kulturu iskreno voli, ili ju je nekoć volio. Ali ju koristi i za svoje sve teže političko preživljavanje. Iskreni je antifašist, u onom sloju koji ne remeti ostale odabire. Šarar voli sebe i svoje frendove. Većinom se radi o meni simpatičnim i politički bliskim ljudima. Osrednje, a mjestimice i znatnije darovitosti. Ivan nije glup, zna gdje živi, i zna da se jednom živi. Neće podržati totalne idiote, ili vrlo rijetko. Ali prijatelji moraju biti. Društvo je demokratski dovoljno nezrelo i polarizirano, pa se sve to može prikazati doslovce kao bilo što, ovisno o spinu.

Model spektakla s upitnim profitom (osim za neke), a sve umjesto ulaganja u domaće ljude i uz često otvoreno ismijavanje domaćih ljudi, tada kad je postao dominantan u sprezi jednog pomalo (ali samo pomalo) naivnog političara i njegovog vještog kulturministra trebao je djelovati kao osvježenje, provokacija i poticaj. (Na koncu, ni sam ne volim trule neradnike po institucijama i donekle mi je jasan taj poriv. A Rijeka se i onako brzo morala preorijentirati na to da bude Crikvenica na steroidima, jer joj drugo nisu dali.)

No kako je taj pokušaj dobio populistički okus, a podloga mu je, čini se, dijelom i profiterska, taj model uništava sve pred sobom. Pa kad ga lom proračuna, otežali lepet krila starih galebova, ili svjetska pandemija, natjeraju da se u sebe smota i da liže svoje dugogodišnje propuste kao rane, tad se, pod tim pritiskom, vidi prava ideološka i društvena narav tog projekta. Obični ljudi nisu i ne mogu biti u fokusu, kao ni dugoročno ulaganje u struku. Neki lokalni izbori su uvijek iza ugla, neki stari roker nema stan, nekom frendu nešto bi dobro sjelo. I mašina spektakla kreće preko tijela većine riječkih umjetnika, znanstvenika, budućih Dablinaca.

No, nisu ova dvojica wannabe-neoliberala zaodjenutih u ljevičare to izmislili. I starim Fjumanima bilo je često važnije dovesti Enrica Carusa i biti u loži, nego pomoći domaćem slikaru-boemu. Iskreno, ni sam nisam od te buržujske bolesti imun, i jadan je svaki imaginarni grad koji bi mene izabrao da budem bilo što… Prvo bih popravio srušenu velebnu kapiju guvernera grofa Wickenburga koja je na gradskom zemljištu, ali je, kad nisam u Ljubljani, koristim JA.

Dakako, i meni je oko sretno zasuzilo na Bella Ciao. I ja sam dio tog populusa. I ja sam htio zvoniti zvoncima, ni ja ne mrzim lovu. Dapače, volim je i više no zvoniti u zvonca. I ne sjetim se baš svaki dan radnika koji mi je sašio košulju. Kad me netko nazove aktivistom (a i to se, nećete vjerovati, često desi), prvo umrem od smijeha, a onda od nelagode. Tko zna kako bih govorio da me Šarar posuo novcem. Možda bih se javljao iz Ljubljane cvrkutavim glasom, oprezno lamentirajući, vrteći se ko mačak oko vruće kaše… blagoglagoljio…nježno čekićao kasice prasice, tako da se ne primijeti… haha tko zna… ljudi smo. Smeće. (Sad će oni: sam si to rekao, smeće jedno!!!!)

Nitko od navedenih u ovoj priči nije ustaša ili homofob, to je super. Niti kriminalac. Nitko ne mrzi Rijeku. Super. Ostalo je, za sve nas, vrlo upitno. Ali istinu se treba reći. I o sebi i o drugima. Ili je barem pokušati dokučiti. Inače bude ogavno živjeti.

…

(Iza bilo kakvih drugačijih tumačenja svojih riječi, s desna ili s lijeva, ne stojim, niti ću stati. Ne gluparajte.)

Srdačno vaš,

Jedan od seronja

p.s. Upozoravaju me frendovi i neki komentatori da sam zaboravio da je EPK već kao model dijelom baziran na spektaklu i tim formama koje ovdje kritiziram. Ta kritika mojih riječi je posve opravdana. Ali ja, kao i uvijek, mislim da se može nešto za društvo solidarnosti obaviti i u pukotinama sistema. Ponekad i vrlo suptilnim simboličkim koracima. Drugo, koristim prigodu za iznošenje svog vlastitog stava o riječkoj kulturnoj politici, na što imam kao građanin pravo. Svaki model i projekt može se preživjeti bolje ili lošije i može mu se pristupiti s ironijom ili slijepim obožavanjem. Na ljudskoj razini stvari su moguće. A ako nisu, onda se to može i mora reći. Ni jedan od sudionika ove priče nije mi ….. sovražnik.