Gnjusanaginica

Šta se bijeli u lonjskoj močvari zelenoj?
Al’ su sudskih presuda papiri, al su novi zakoni?
Da su papiri, sudstvo bi presude donosilo
Da su zakoni, zasjedanje ne bi novine čitalo.

Nit’ su sudski papiri, nit’ su novi zakoni,
Nit’ je za suočavanje s prošlošću komisija
Već su to bijelih košulja državni faraoni
Kod Kamenog cvijeta mili se procesija.

Do vijenca najzad domili se rasna gomila
Za dijalog, kaže, učinjeni su napori cijeli
Za napredak i pravdu neumorno ruke je lomila
Dijalog se na prašnjavom papiru bijeli.

Da se spomen-ploča makne, to je izražena želja
Na vanzemaljce čekat ćemo da se ona ostvari
A dotle poduzete korake apsorbira fotelja
I trobojni vodvilj u lijepoj lonjskoj močvari.

Jer politika je, kaže, veoma škakljiva stvar
Socijalna umjetnost čak, varljiva i luda
Nije važno vodi li ju bakalar ili poglavar
Ona svejedno izgleda k’o Ristićeva Turpituda.

I kako da se političar u tom neredu ne pogubi,
Izmi ovi, oni, pozdrav malo ne može malo može
U slučaju opasnosti ti samo zastavu poljubi
I onda se i jedni i drugi uvijek lijepo slože.

Sa socijalne distance manjinac ruku pruža
Grb u jednoj, druga u smjeru hrvatskog muža
Briga me je l’ u trajanju korona kraća il’ duža
Distanca je uvijek veća na otoku Palagruža.