Koliko god se trudila, ne uspijevam razumjeti ultra-feministkinje koje vole čeprkati po povijesti i iz nje čupati razne slavne muškarce koje lijepe na listu mizoginih, seksističkih i antifeminističkih gadova, stavljajući uz njih kao potvrdu citate – iščupane iz cjeline njihova mišljenja te iz konteksta povijesnog vremena.
Na tim listama sjede ko na žeravici Konfucije i Buda, Aristotel, Augustin i Toma Akvinski, Hume, Rousseau, Kant, Schopenhauer, Nietzsche i drugi mislioci, kao i mnogi pisci i znanstvenici (Heziod, Shakespeare, Hemingway, Tolstoj; Darwin, Einstein…), uz svoje – iz današnje perspektive – neprihvatljive, omalovažavajuće izjave o ženama.

Posebno privlačan za to čerupanje i pribijanje na stup srama je Nietzsche. Povod su njegove “čuvene” izjave poput: “Ideš li k ženama? Ne zaboravi bič!”; “Muškarac treba da bude odgajan za rat, a žena za odmor ratniku.”; “Sve je na ženi zagonetka, i sve na ženi ima jedno rješenje: ono se zove trudnoća.” Međutim, iako naizgled jednostavan i prigodno upotrebljiv mnogima, od nacista do onih nesretno zaljubljenih u filozofiju, Nietzsche – filozof koji stavlja u pitanje temelje cjelokupne zapadne tradicije i same filozofije – zapravo je “tvrd orah”, a što se tiče žena, nimalo jednoznačan.

Prije svega, pripisana mu mizoginija u suprotnosti je s njegovim stvarnim odnosom prema ženama. Osim što je bio jedan od samo četiri profesora koji su glasali za primanje žena na Sveučilište u Baselu 1874., gajio je bliske prijateljske odnose s nekoliko žena: Wagnerovu ženu Cosimu poštovao je i volio zbog njene iznimne inteligencije i poznavanja glazbe, s Malwidom von Meysenbug planirao je pokretanje “škole za slobodne duhove” koju bi pohađale i žene, na njegov poticaj Meta von Salis-Marschlins i Resa von Schirnhofer postaju prve žene s doktoratom iz filozofije u Švicarskoj, a Lou Salomé, koju naziva “istinski herojskom dušom”, piše: “Jako bih želio da mi bude dopušteno biti Vaš učitelj. Na kraju, da budem sasvim iskren: tražim ljude koji bi mi mogli biti nasljednici.” Otuda baš i ne proizlazi da mu se može bespogovorno nalijepiti etiketa mizoginca ili seksista.

S druge strane, njegove izjave o ženama nisu ni samorazumljive ni jednoznačne. Kad npr. kaže: “Igračka treba da je žena (…) ozarena krepostima jednog svijeta koji još ne postoji.”; “Žena je neizrecivo više zla od muškarca, i pametnija”; “Savršena žena je viši oblik ljudskog od savršenog muškarca, a također i nešto puno rjeđe” – onda je veliko pitanje je li u tome sadržan prezir, omalovažavanje, ili poštivanje, pa i veličanje žene.
A kad se to stavi u kontekst “nadčovjeka”, “volje za moć”, jedinstva apolonijskog i dionizijskog, i poveže s njegovim mislima o prijateljstvu, braku i moralu, posebno uvidima iz “Radosne znanosti” kao: “Da, život je žena.”, “‘Muškarci su ti’, reče, ‘koji kvare žene (…) jer muškarac sebi stvara sliku žene, a žena sebe oblikuje prema toj slici.’ (…) ‘Muškarce treba bolje odgajati'”, onda je moguće zaključiti da Nietzsche “omalovažava” žene jer one – koje rađaju život i koje svojom pameću i snagom mogu odgojiti “nadčovjeka” – same sebe omalovažavaju oblikujući se prema slici muškarca, pa pristaju biti slabe, podčinjene, puki predmet požude i moći muškarca, kojemu tako same daju “bič” u ruke.

Ne znači da se sve Nietzscheove izjave o ženama mogu tako razumjeti ni da su one uvijek “podobne”. Svejedno, citiranja koja zanemaruju složenost i cjelinu njegova mišljenja, za račun kreiranja albuma “mizoginih gadova”, jalov su posao koji ne daje pravi uvid u njegove stavove o ženama, niti u ono što bi zapravo moglo osnažiti feminizam.

Indikativan primjer je još jedna “čuvena” rečenica iz knjige “Tako je govorio Zaratustra”: “Žena još nije sposobna za prijateljstvo.” Uz tu rečenicu ne citira se, naravno, par redova prije dano obrazloženje: “I suviše je dugo bio u ženi skriven rob i tiranin” – što nije tek osobni stav nego povijesna činjenica, jer žena jest kroz povijest potlačena, porobljavana i moguće tiranski raspoložena spram porobljivača. Međutim, ne citira se ni nastavna rečenica koja bi feministkinjama trebala biti itekako važna: “Ali kažite mi vi, muževi, tko je od vas sposoban za prijateljstvo?” Čini se da je važnije uprijeti prstom u muškarca kao zlicu i neprijatelja nego promotriti povijesnu (ne)zrelost čovjeka, muškarca i žene.

“Otkrivanje” i citiranje slavnih “seksista” dodatno je problematično kod mislilaca i pisaca iz predgrađanskih epoha (dok se čovjeka još ne određuje kao umno biće, odakle slijedi i ravnopravnost žene i muškarca). Primjerice, ljubavnici iz 12. st. Abelard i Heloiza imaju identične stavove o ženi. Heloiza govori kako su žene “spol kojega je slabost toliko poznata”, a Abelard se slaže: “u muževa je po prirodi jači duh i jače tijelo nego u žena”. Međutim, njih se različito percipira. On sa svojim stavom leti na sramotnu listu seksista. A ona ne. Gdje ona spada?
Moguće je da ta inteligentna žena namjerno prešućuje svoje stvarno (suprotno) viđenje žene jer je zbrojila da je zdravije ostati na hrani u samostanu i pisati pisma nego biti spržena na lomači ispred samostana kao hrana vjerskim dogmaticima. Ali vjerojatnije je da je – kao i Abelard – samo prihvatila srednjevjekovno shvaćanje žene kao drugorazrednog božjeg stvorenja.

Kritiziranje njega zbog seksizma – tako da ga se iščupa iz povijesnog konteksta i (pr)osuđuje iz perspektive suvremenosti – dok se nju ostavlja po strani, nije samo ahistorijsko, i utoliko apstraktno i površno, nego i diskriminirajuće. I to dvostruko: prema ženi, jer ispada da njeno mišljenje nije jednako važno, i prema muškarcu jer se samo njega proziva kao negativca – pa je opet na djelu ono spolno diskriminiranje za koje inače žene okrivljuju muškarce. Dakle, ništa se bitno ne mijenja osim: “Sjaši Kurta, da uzjaši Murta!”. A ne bi li konačno trebalo reći: ‘Ajmo, i Kurta i Murta, sjašite i razlaz! Sad idu Ivica i Marica! Vrijeme je za buđenje nevinosti koja sigurno čuči negdje, u nekom špiljskom mraku, u ženi i u muškarcu, pa da konačno počnu igre – ne ‘igre prijestolja’, ne ‘igre gladi’, nego igre kamenčićima na izvoru života, umjesto ovog blata u kojem se samozadovoljno valjuškamo i uzajamno si mažemo oči.

Istina, bilo bi lijepo da su mislioci, znanstvenici, pisci i ini inteligentni muškarci bili ispred ili, u novovjekovlju, na razini svoga vremena pa u ženi vidjeli čovjeka, a ne samo tijelo bez glave. Ali valja se upitati još nešto: koliko je žena, ne toliko kroz cijelu povijest jer su teško dolazile do izražaja, ali u 18., 19. i 20. st. bilo “ispred” društvenih odnosa u kojima su živjele? Jesu li ulicama šetale sve same epigonke George Sand, Lou Salomé i Simone De Beauvoir? Ma jesu vraga! Žene kao one bile su iznimke. A ulicama su šetale one odgajane da budu dražesne, smjerne i poslušne, da razviju “ženske” sposobnosti i vještine i imaju jedan glavni cilj – udaja. Je li u 21. st. bitno drugačije? Jesu li danas žene, pogotovo obrazovane i zaposlene, redom samosvjesne, samosvojne, neovisne? Jesu vraga! Štoviše, konzervativizam raste – podjednako u muškim i ženskim glavama – ko gljive poslije kiše. I kolikogod je dugo trebalo da zakonski stvarno zažive ona prava i slobode koje je žena dobila s Francuskom revolucijom, čini se da će još puno duže trebati da ta prava i slobode zažive u glavama ne samo muškaraca nego i mnogih žena.

Dakle, lako za Nietzschea – Nietzsche je mrtav! Ali što ćemo s današnjim glavama u kojima cvjeta gotovo isti polumrak kao u njegovo doba, u kojem su žene i dalje drugotne, omalovažene, obespravljene, tučene…? Kako se pali svjetlo? Čerupanjem povijesti i naguravanjem s muškarcima – očito ne. Kako onda?
Izgleda da nema druge nego poslušati pjesnika: “Valja nama preko rijeke”