Ta tjeskoba čija se sjena nadvila nad nas ne tiče se tek brige za naše zdravlje i ekonomsku stabilnost. Mnogo je dublja – tjeskobna je to slutnja kakva se tiče opstanka ljudske vrste kao takve. Izumiranje vjerojatno nećemo doživjeti tako skoro, ali smo načeli njegov početak. Hoće li nas spasiti tzv. zelena ekonomija ili pravedna raspodjela dobara pitanje je, a vjerojatno nas ne bi spasilo ni radikalno odricanje od našega načina života i povratak na mnogo primitivniji.
Zašto nam je toliko teško prihvatiti da ćemo izumrijeti kao što su već izumrle i izumiru brojne druge vrste? Zar zato što gajimo iluziju kako nismo tek jedna od mnogih? Ili se nismo stvarno suočili s vlastitom smrtnošću?
No, mnogo gore od našega izumiranja – ono bi Zemlji vjerojatno donijelo olakšanje ključno za njezin vlastiti opstanak – jest sve ono na što nas strah od njega može navesti da budemo sebi i jedni drugima. Rješenja, uostalom, ne dolaze iz sposobnosti svladavanja problema, nego iz stanja svijesti.
Slutnja naše besmrtnosti zacijelo se ne tiče biološkog opstanka.
radio gornji grad 
