Pandemijska samoća

Ne postoji nitko
Za kim bih kvalitetno patila
U vrijeme pandemije
Došao je taj dugo najavljivani kraj svijeta,
A ja sam krajnje ljubavno nespremna
Uvijek sam mislila kad se to desi
On i ja, neki on i neka ja
Biti ćemo na pravoj strani historije
I izaći živi zaljubljeni u neki bolji svijet
Nemam kome da pišem pisma
Da venem nad biljkom koju zalijevam
Nemam ni biljku da je zalijevam
Kad gledam kroz prozor
Vidim samo ptice koje mi ništa ne znače
Ne govore naš jezik
Jer on ne postoji
Nema tog nekog za koga želim da se vrati
Da izroni iz magle prošlosti
Iz mulja normalnosti u kojem smo
Donedavno živjeli
Svi su moji bivši mrtvi s tim svijetom
Lutci u izlozima koji više ne svijetle noću
U pustim gradovima
Što da radi žena na pragu srednje dobi
Koja nema koga da voli na kraju svijeta
Nema koga da proklinje i psuje
Nema s kim da se boji
I baš joj je jebeno dobro
U toj pandemijskoj samoći
Koja za divno čudo manje boli od one prije
Ili ne boli uopće
Ta žena mora da je oduvijek bila sumnjiva
I nije joj nikako za vjerovati