Nakon što je upropašten najbolji mjesec u godini, društveno najagilniji, energetski najpoželjniji, psihološki najpoticajniji, događajno najbogatiji, valja zakoračiti u svibanj i držati uzdu, da ne prekršimo neko od pandemijskih sanitarnih pravila. Ta pravila jako variraju i zbunjuju, ali savjesni ljudi ih ne propituju, jer zna se tko naređuje a tko sluša, pa poslušnost stavljamo ispred kritičke svijesti, baš kako i valja u “pacifiziranom” građanskom društvu i poretku. Ne bi bilo uputno nabrajati što smo sve propustili i izgubili, a na što nas naše Uspomene ustrajno podsjećaju, budući da takva navala emocija iscrpljuje čovjeka i baca ga u depresiju.
Pa, ipak, ne odoljesmo. Ej, kamo naše “Romsko umivanje” u ružinim laticama za Đurđevdan, kamo naši izleti među češke jorgovane, naši kajkavski festivali i “cvetje zebrano” izgovoreno na ledini? Gdje su bistri vidicu uz Unu, gdje hercegovačke svježine zorom i s večeri, a gdje vidici zlatne repice prema Baranji, i “…pusti kosu neka leti, ljubavi se naše sjeti”? Blitva i mladi luk iz vrta prijateljice, mamine presadnice, novo stabalce na obronku, ljetna haljina koja se presuša na povjetarcu: odjednom, sve to posivi i ublijedi, kad nema drugih, dragih očiju, s kojima bismo podijelili užitak. Doba “socijalne distance”. Kako je žalosno, što su je neki od najbližih tako doslovno shvatili!
Ja se inače teško mirim s gubitcima i uskratama. Da bih sačuvala nešto što mi je dragocijeno, primam krivicu na sebe, molim oproštaj i kad nisam kriva, borim se do posljednje granice da se stvari održe, da “središte ostane na okupu”, kako bi rekao Yeats. Mogu biti razumna, pritegnuti si “štrangu”, ne prkositi, što u mojim godinama znade ispasti karikaturalno. Ali to ne znači da mogu izbrisati i zaboraviti, prikloniti se oportunizmu bližnjih, gristi se iznutra a ne porogovoriti izvana. Uglavnom zapisujem, “debljam ” svoje teke, i ufam se u Miloszev naputak: “Zapisane bit će riječi i poslovi”. To sam napisala i jednom ministru, prije tridesetak godina, javno. Žestoko mi se osvetio, ali eto, njegovo je prošlo i teško da ga se, kao umašćenog lisca u kokošinjcu još netko sjeća, a moje je, nekim čudom, u fragmentima preostalo.
Zaključno, ne vidim baš prejasno kako će svibanj i lipanj izgledati, no idem prema svojim ciljevima, zahvaljujući pri tom onoj manjini , izbrojivoj na prste, koja me prati u poslovima i projektima, zamislima i izvedbama. I oni baš kao i ja, ne vjeruju u nadoknade, u vezanje čvorova na prekinutim koncima, jer znaju staru istinu: zemlja ne čeka, vrijeme leti, naša se srca mijenjaju, a “den kaj jemput prejde, nigdar se više ne vrne”, i u tome je najveća mudrost postojanja.
28. travnja 2020., Flora Green
radio gornji grad 
