Nadan Filipović: KROZ KARAVAKAT, roman, Rabić 2019.

Upravo sam pročitala roman Nadana Filipovića «Kroz Karavakat», koji je ne tako  davno izdao Rabic, a kome usput čestitam na ovom poduhvatu. Ne sjećam se kada mi se desilo da sam sve svoje neodložne poslove u toku dana morala naprosto ostaviti da bih došla do kraja jedne knjige. A to sam učinila  čitajući «Kroz karavakat». Ili , putujući crnim vremenima, što bi bio i prevod ovog turcizma na srpskohrvatski, i savremeni bosanski jezik. A što čovjek dublje u ovu knjigu «ulazi», to ona sve više djeluje na čitaoca poput  droge.

Knjiga o putovanju kroz mračna vremena, kroz karavakat, je, dakle, odličan  roman, ali istovremeno i odlično svjedočanstvo o sudbini cijelog jednog naroda. Tačnije, svjedočanstvo o sudbini mnogih naroda, datih u sudbini jednog lika kroz koji se prelamaju sudbine drugih likova. Taj glavni junak je Sarajlija Rušid. To je knjiga o Balkanu, o njegovoj zamršenosti, o njegovim svijetlo-mračnim likovima, o mračnim sudbinama njegovih žitelja kroz desetljeća, pa i stoljeća, knjiga o sudbinama koje se prepliču ma kom narodi ili naciji da pripadaju, a koje su kao pupčanom vrpcom povezne jedna s drugom. To je priča o njihovoj tragediji i njihovim tragedijama, o njihovoj dobroti i sveprisutnom zlu. Preko istinitog događaja i sudbine stvane ličnosti koja je atoru poslužila za model, Nadan Filipović je uspio, čini mi se više nego mnogi ex-jugoslovenski pisci, da napiše istovremeno i priču (fikciju) i povijest cijele jedne zemlje, Bosne, cijele jedne bivše zemlje, Jugoslavije, cijelog jednog naroda – Slovenskog, pa i cijele Evrope.     Ne samo da je roman istorijski izvrsno dokumentovan, i da se tu autor pokazuje kao izvrstan poznavalac istorije, u ovom slučaju prvenstveno Drugog svjetskog rata, nego je i izvrstan poznavalac svih naših jugoslavenskih jezika, dijalekata, nariječja, i varijanti. Uz to moram ponoviti da on u knjizi pokazuje i izvrsno umijeće pripovijedača.

O čemu se radi ?

Rušid je siromašni Bosanac, rođen u jednoj sarajevskoj mahali, iznad Čaršije,  u kući koja ima i bašticu. To je pošten mladić (kakvi izgleda najviše stradaju svuda u svijetu). Da bi se prehranio, radi kod sarajevskih mesara, a potom kod bogatih jevrejskih trgovaca. Svi su zadovoljni njime, jer je tačan, pošten, dobar radnik. A to će mu jednog dana i odmoći i pomoći u životu. Njegova majka Safeta je dobra, poštena, ali naivna žena, i nesvjesno, sa željom da pomogne jedincu sinu, čijeg oca, muslimana, su zaklali na najsvirepiji način Četnici nakon Prvog svjetskog rata, gura ga u kandže divljaka i barbara.

Ostaviću čitaocu da otkriva sve o ljudima i predjelima, kao i o vremenima koji su svi zajedno protagonisti ove priče. Zato ne bih sama dalje govorila o zbivanjima u knjizi, niti o sudbini mladića koji je, dakle, bez obzira na sve što mu se desilo, bez obzira na cinizam sudbine, ipak ostao «pošten čovjek» do kraja života. Da li do kraja i pošten ? Neka i ovo čitalac  sam otkrije. Imao je ipak na umu majčin savjet: «Rušide nemoj, pa se ne boj!”

Drugim riječima, Rušidu, koji će mnogo toga izgubiti, ipak će pored straha ostati i savjest, a imati savjest, znači patiti cijeloga života.

Evo šta Nadan Filivić o kaže svom junaku:

« Glavni junak ove priče je Rušid, rođeni Sarajlija iz jedne od perifernih mahala sa padina

grada. Njegov život su napisali sudbina i stjecaj niza okolnosti na koje on nije mogao utjecati.

Ja sam samo kao neki zapisivač. Dakle, radi se o priči u kojoj je glavni lik čovjek koji se rodio u strahu, živio strah i umro u strahu, daleko, daleko od svog grada. Priča je zasnovana na istinitim činjenicama. Rušid je stvarni lik koji sam imao prilike upoznati 1972. godine u Sarajevu. Vjerujem da ću naići na razumijevanje čitatelja što sam promijenio prezime

glavnog junaka, te neke druge podatke koji bi, ne daj Bože, mogli biti neugodni i bolni za njegovo potomstvo koje živi u Australiji.  Nadam se da će se još poneki stari Bosanac,

iz one grupe koja je emigrirala poslije Drugog svjetskog rata u Australiju, bude li uopće čitao

ovu priču, možda sjetiti tog od mnogih davno zaboravljenih likova sa periferije Adelaide.”

U pogovoru za ovu knjigu, Nada Salom će reći, pak, ovo :

 

“No, kako god da se zove, Rušid je stvaran da stvarniji ne može biti i u tome je jedna od najvećih kvaliteta ove, kako je autor zove, priče. Taj damar starog Sarajeva i njegovih ljudi, bez puno pojašnjenja i velikih riječi, uglavnom kroz dijalog (autentični jezik polupismene čaršije također je posebna karakteristika i vrijednost) i misao koja nikad ne „spava“, utisnut je na bjelinu ispisanih stranica. Slikovito su dati sredina i vrijeme, društvena previranja i pokreti masa što se prelamaju na leđima onih što se najlakše saviju i pokleknu.”

Koliko je do kraja istinita ova zamršena životna priča njenog junaka, a koliko je u to umiješana i autorova spisateljska mašta, nije uopšte važno, tu je apsolutno zadovoljen osnovni kriterij romana: Lagati istinito. Ma kako bilo da bilo, moram još jednm reći da je ovo krajnje vjerodostojno svjedočanstvo o sudbini sviju nas koji potičemo iz tih ukletih predjela, bivajući takođe i svedočanstvo o dijaspori, i migracijama općenito.  To je ujedno i jedno od najvrijednijih djela o složenoj istoriji Balkana, koje bi trebao pročitati svaki imalo radoznao čovjek, svako onaj koji želi saznati povijesnu istinu « o nama ».

Nadan Filipović, napomenuću za one koji ne znaju, ne samo da je odličan pisac, nego i odličan naučni istraživač, rođeni Sarajlija, nekadašnji profesor na univerzitetu u Banjaluci koji je, poput mnogih stanovnika ovoga grada, bio «etnički» počišćen devedesetih godina prošlog vijeka, i koga je tragična sudbina Balkana odvela do Australije u kojoj i danas živi. Možda stoga ne čudi što je dio romana smješten u ove daleke krajeve na Zemljinoj kugli.

Daleke za koga ?