Incidentno isticanja ustaškog pozdrava ”Za dom spremni” na proslavi Bljeska u Okučanima zbog čega je predsjednik Zoran Milanović napustio tu manifestaciju pokazuje kako se državne strukture, posebice vlada HDZ-a na čelu s Andrejom Plenkovićem, ne snalazi u odnosima s puzajućim fašizmom uglavnom nametnutom našoj braniteljskoj populaciji. Umjesto da reagira shodno zakonu i tradiciji slobodne i antifašističke Europe, Plenković i njegovi crni trabanti svojim izjavama o karakteru Domovinskog rata ustvari vrijeđaju sve nas branitelje, veliku većinu koja nikad nije bila zagovornikom nikakvog ustaštva. Dapače, upravo bi taj incident trebao biti ono polazište da se diferencira od onih koji domovinski rat vežu uz ustaše, Antu Pavelića, i slične koljače, od onih koji šire mržnju i nacionalnu netoleranciju ne zbog ove zemlje nego zbog vlastite koristi i obrane stečenih prava i imovine koju su oteli. No, očito je da vrh HDZ-a nije ni sjena onog demokratskog nasljeđa iz kojeg potiče i koji se nije dao ni u situaciji pred rat ucjenjivati nikakvim političkim ekstremistima. Dapače, bitan uvjet sudjelovanja emigracije u stvaranju hrvatske države i njezinih oružanih snaga, a na čemu je predsjednik Tuđman inzistirao, bilo je da nema ustaštva i njegova isticanja, dok je Josip Manolić tvrdio da je za pobjedu važno da se sinovi ustaša i partizana bore rame uz rame, promovirajući tako politiku koljača Maksa Luburića o svehrvatskom pomirenju. Moguće je da je to ponegdje i bilo tako ali političku i vojnu pobjedu donijela je težnja za demokracijom i slobodom a ne vraćanje u odurnu konstrukciju kakva je bila tzv. NDH. Istina je da su ustaški simboli, rječnik, korijenski pravopis i kojekakve natruhe bile od početka prisutne u demokratskim promjenama u hrvatskoj, ne kao neki bitan politički ili vojni čimbenik, nego kao reakcija na mogućnost da se istakne ono što je desetljećima zabranjivano u socijalizmu, pa se onda na taj način htjelo promovirati mogućnost da se ruše tabui i zabrane. No, daleko je to od demokratskih i nacionalnih ideala zbog kojih su se te iste društvene i političke promijene dogodile i zbog čega je izbio rat za osamostaljenje.

Stvaranje hrvatskih oružanih snaga započelo je 1990. godine u situaciji kada je jedan nezreli i agresivni imperijalizam, kakav je bio onaj Slobodana Miloševića i njegovih jataka, nastojao iskoristi svaku provokaciju, posebno onu ustašoidnu, da započne obračun i sruši ne samo komunistički sustav već i zato da nametne isključivu i nacionalno profiliranu demokraciju. U situaciji opće nacionalne euforije zbog promjene društvene osnove, i u situaciji pobune srpske manjine u krajini koju su vodili srpski ekstremisti, i kada je Zagrebom odzvanjalo ”Idemo na Knin”, i kada je bilo sasvim jasno da nikakva Europa neće pucati umjesto nas, na svim mjesnim zajednicama pojavili su se plakati ”Spasimo ružu”, ustvari, pozivi za novačenje. Četnički terorizam u provinciji, prijetnja vojnih vrhova temeljito nesklonih promijeni političkog sustava, miris rata i histerija izvanrednog stanja naravno da su bili plodno tlo za isticanje ustaštva iako je ono ustvari bilo uglavnom jalovo i nesposobno riješiti bilo što. To što se ono desetljećima kasnije nastoji afirmirati kao nešto bitno za domovinski rat i osamostaljenje Hrvatske nema veze s povijesnim događajima, već se nastoji naknadno prikazati bitnim. Uostalom, hrvatsku vojsku vodili su upravo komunistički generali i oficiri, neki od njih pobijedili su ustaše u Drugom svjetskom ratu (Tuđman, Bobetko itd.),a mnogi su završili vojne škole JNA (Stipetić) i bili ključni za uspješnu obranu. Daleko više i daleko konkretnije od HOS-ova pokliča preuzetog od ustaša.

Politička rasprava o hrvatskim oružanim snagama pokrenuta je 1990. godine. Miljenko Žagar, tada glavni tajnik HDZ-a isticao je da svaka država, pa i Hrvatska ima pravo na vlastite oružane snage i da će se u slučaju agresije JNA i četnika hrvatski narod braniti svim raspoloživim snagama. Krešimir Džeba ispred Hrvatske narodne stranke isticao je kako je i u NOB-u hrvatska imala vlastite oružane snage pod Hebrangom, Nazorom i Rukavinom i svoj slobodni teritorij i da je unatoč prisustvu JNA nužno izgraditi vlastitu vojsku. Slično su mislili i dr. Franjo Zenko, potpredsjednik velikog vijeća Hrvatske socijalno-liberalne stranke i
Drago Kastratović iz Socijalno-demokratske stranke Hrvatske, te dr. Zdravko Tomac ispred SKH-SDP, kao i Krešimir Pavelić iz Hrvatske stranke prava. Svim političkim akterima bilo je razvidno da Hrvatska kao suverena država treba imati vlastite oružane snage.

Osnivanje HOS-a započeto je iste godine u glavnom stanu Hrvatske stranke prava u Šenoinoj ulici u Zagrebu, a vodio ga je Ante Paradžik koji je netom kasnije od hrvatske policije ubijen u Dugom Selu. Par dana prije nagovarao me je da mu pomognem oko osnivanja nekih novina koje bi bile politički orijentirane na hrvatski način, ali kako je ispalo, nismo to imali prilike kasnije prodiskutirati. Josip Manolić tvrdio je da nema ništa s tim ubojstvom i da je posrijedi nesretni slučaj jer se kola u kojima je bio Paradžik nisu zaustavila na policijskoj kontrolnoj točci. Kako bilo, HOS je bio nerado viđen od HDZ-a i institucija hrvatske države, jer se smatralo da se radi o stranačkoj a ne narodnoj vojsci, i da je kao takav nepoželjan. Takav status paravojne skupine  imao je sve do 1993. godine kada je uklopljen u hrvatsku vojsku, nakon što je 1992. general Martin Špegelj dao ostavku na mjesto ministra obrane. S obzirom na sve nije neobično da HOS i dan danas pokazuje karakteristična stranačka obilježja, računajući u to i ekstremne ideale i ustaške simbole. Nešto što je počelo kao ideološka i stranačka bitnica, očito, veoma se teško toga odriče, tako da i sve drugo mjeri po sebi i svojim nazorima. Šteta da danas u HDZ-u nema snage da se s time razračuna i ostavi ustaštvo na margini, upravo onako kako je to napravio prvi predsjednik i Titov general, dr. Franjo Tuđman u puno goroj situaciji od dijakrone pandemije politčke kratkovidnosti.