Često o ljudima doznamo više poslije njihove smrti. Tako je i u ovoj priči.
Bilo je proljeće, kao što je i sada, kada sam čula istinu o njemu. Zatekla sam roditelje kako piju kafu pod izbeharalom jabukom. Sa njima je sjedila i strina Enisa. Džezva s kafom bila je prazna, pili su posljednje šoljice, začuo se salavat. «Ko je umro?», pitala sam. «Ramo», rekla je strina i pri tom napravila jednu kretnju glavom u stranu, u znak suosjećanja. «Koji Ramo?», htjela sam da znam. «Ma, stari onaj, viđala si ga, nosio je takiju », rekla je strina. «I drven štap», dodao je moj otac. «Mislite hadžija Ramo?», upitala sam začuđeno. Strina se nasmijala. «Pa, nije on bio baš pravi hadžija», rekla je. «Kako nije bio hadžija?», bila sam zbunjena.
Hadžiju Ramu cijelo djetinjstvo sretala sam na putu, i tada je već bio mnogo star. Crnomanjast, utegnut u tegetplavo odijelo po kojem se klatio lanac džepnog sata, cipele su mu bile uglancane, a na glavi je imao bjelicu. Kad bih ga srela on bi zastao i oslonio se o svoj štap, a ja bih mu nazvala selam. «Selam alejk, hadžija», rekla bih. On bi mi otpozdravio, uvijek podižući slobodnu ruku u zrak, zatim bi iz džepa izvadio petit beurre kojemu je svaki ćošak bio smrvljen, pitao za djedovo zdravlje i rekao mi: «Poselami ga od hadžije Rame». Takvo dostojanstvo u protoklu pozdravljanja bilo je obilježje časnih ljudi na koje sam kasnije nailazila u životu.
O Raminoj mladosti ne zna se puno.
Pričalo se da je mladost ostavio u nekom partizanskom rovu i kući se vratio kao polupan čovjek. Poslije smrti svojih roditelja ostao je da živi sam u sirotinjskoj kućici na kraju sela, blizu šume, obrađujući mali komad zemlje što je imao oko kuće i radeći za seljake kad bi ga zvali. Šta je vidio u ratu nije pričao, ali vjerovatno kao i mnogi drugi – ništa o čemu bi vrijedilo govoriti. Mogao je Ramo naći bezbroj razloga da proklinje Boga, pa ipak nije. Ostavljao bi sve poslove u njivi kad se bližilo vrijeme namaza i odlazio u džamiju. Godine su prolazile, a on nije propuštao nijedan mevlud, hatmu, teraviju ili dženazu. Tako se neko od seljana dosjetio da bi Ramu trebalo poslati na hadž, te se on jednog kasnog ljeta našao u autobusu za Sarajevo, sa nešto para što su seljaci za njega skupili. Jednim premazom korektora na autobusnoj karti Sarajevo je postalo Meka. Ramo je putovao sa dvojicom građevinskih radnika koji su išli po vize u ambasadu. Oni su ga odveli na Baščaršiju i ostavili u Gazi Husrev–begovoj džamiji, dok su posvršavali svoje poslove. Kako su ga ostavili u džamiji, tako su ga i zatekli, na serdžadi, s tespihom u ruci. Još su malo prošetali po Baščaršiji, kupili raznih tespiha i drugih vjerskih drangulija koje se na baščaršijskim uličicama mogu naći, pojeli su ćevape i vratili se u svoje selo. Ramo je u Sarajevo otišao na glavi noseći francusku kapu, a vratio se u šarenoj takiji, ogrnut bijelim šalom. I seljaci su ga prozvali hadžijom. I kroz neko vrijeme u selu su se počeli drugačije ophoditi prema njemu, onako kako su to činili sa drugim važnim i posebnim ljudima.
Dok sam slušala strinu kako priča, pomislila sam na dvije stvari: Je li istina da Ramo zaista «nije bio kako treba» kako je ona rekla, pa je živio u ubjeđenju da je obišao svetu zemlju ili je pristao na ludost onih s kojima je živio kako bi njima ugodio? Jesu li seljaci bili zavidni na njegovoj nadljudskoj težnji da, uprkos svoj patnji i uništenju, ostane posvećen Bogu, pravednosti i čestitosti?
Kućice u kojoj je Ramo živio odavno nema. Danas neko tamo sadi kukuruz, a uz stazu koja vodi pored kukuruza rastu plavi irisi. Nisam se začudila kad sam ih i ovo proljeće vidjela, jer plavi irisi simoliziraju vjeru i nadu, i u nekim vjerovanjima ostavljaju se uz grobove kako bi mrtvi lakše dosegnuli raj. Samo sam se sagnula i ubrala nekoliko.
Njihovo lišće koje izgleda poput noževa probadalo je moje srce.