U obilju znanstvenih, političkih, religijskih i sci-fi informacija o pandemiji ovaj podatak vjerojatno ne izaziva naročito čuđenje. Kao što malo koga čudi činjenica da Hr država zapravo nije sekularna (nekima na radost, nekima na gadost) te da se za svaku važnu političku odluku – od područja rada, obrazovanja i obitelji do, eto, sada pandemije – Vlada ponajprije konzultira s Bogom, tj. s njegovim izravnim izaslanstvom (temeljem specijalne veze “Bog i Hrvati”) na Kaptolu

Ponešto sam dosad znala o virusima, ali jedan važan podatak otkrila sam tek u političkim mjerama Hr vlade – da je i virus katolik. I da zato on ne napada srodne duše, vjernike u crkvama i crkvenjačkim procesijama, ali posebno opako napada one bogohulnike koji šopingiraju nedjeljom umjesto da idu u crkve gdje – uz najvišu moguću, ergo, Božju zaštitu – neće biti zaraženi.
Iz istog razloga taj virus nedjeljom ima i nadnaravnu, samo bogu znanu, selektivnu socijalnu osjetljivost. Tada je, naime, opsesivno nakačen na trgovačke radnike, ali je istovremeno potpuno indiferentan spram konobara, kuhara, novinara, medicinara, vozača, policajaca, vatrogasaca i drugih radnika nedjeljom – koji njemu, katoličkom virusu, i državi nisu ni približno važni kao trgovci.

U obilju znanstvenih, političkih, religijskih i sci-fi informacija o pandemiji ovaj podatak vjerojatno ne izaziva naročito čuđenje. Kao što malo koga čudi činjenica da Hr država zapravo nije sekularna (nekima na radost, nekima na gadost) te da se za svaku važnu političku odluku – od područja rada, obrazovanja i obitelji do, eto, sada pandemije – Vlada ponajprije konzultira s Bogom, tj. s njegovim izravnim izaslanstvom (temeljem specijalne veze “Bog i Hrvati”) na Kaptolu.

I zato što je to Božja volja, sada je važnije otvoriti crkve nego uspostaviti rad privrede, školskih institucija itd. Istina, ima tu i jedan materijalistički element, ali i njega valja tretirati samo kao izraz duhovnosti. Radi se o “milodarima”, novcima koje vjernici za vrijeme mise daju kao znak “žrtvovanja materijalnih dobara” i “darivanja Boga”. O kakvim se iznosima radi, može se zaključiti npr. iz nedavne medijske vijesti kako je u jednoj crkvi u Virovitici netko “ukrao metalnu škrabicu s gotovo 8 000 kuna milodara”, odnosno nedjeljni utržak te crkve (ne računajući večernju misu). Može se to ugrubo izračunati i tako da se 1600 župa, što je otprilike i broj crkava (bez onih malešnih), pomnoži s prosječno 100 ljudi po crkvi na jednoj misi i 10 kn milodara (a češće se daje i više), puta prosječno tri mise nedjeljom (bude ih i do pet) – pa ispadne da Crkva za jedan nedjeljni dan dobije najmanje 5 milijuna kuna.
Prema riječima jednog crkvenog službenika: “Milodare dajemo Bogu” (premda se ne zna kako se taj transfer obavlja i što će Bogu ti novci, pa to ostaje crkveni misterij), može se reći da je u zadnjih mjesec i po dana, koliko traje zabrana okupljanja, Bog oštećen za veliku sumu znakova “žrtvovanja”. A da se On zbog toga ne bi naljutio i osvetio svom “omiljenom narodu”, zadatak je vladajućih – prije svih drugih društvenih mjera – omogućiti obeštećenje i daljnji još plodonosniji rad Crkve što većim crkvenim okupljanjima vjernika (imunima na virus), odnosno uvođenjem neradne nedjelje.

Što to znači za društvo, drugo je pitanje. Kako naš narod pati od kolektivne amnezije, vjerojatno je palo u zaborav da je Crkva od 1997. do sada (ne računajući šuškanja o tome zadnjih par godina) pet puta pokretala inicijativu za ozakonjenje neradne nedjelje, a da je Vlada dva puta, 2004. i 2009., pohrlila to zadovoljiti (pogotovo u vrijeme predizborne kampanje) zakonskim zabranama bogumrskog rada, ali je – nekim čudom – Ustavni sud u oba slučaja zabranu ukinuo nakon nekoliko mjeseci. U jamu zaborava vjerojatno je upalo i da su oba puta posljedice bile: milijunski gubici u trgovini, povećanje nezaposlenosti zbog tisuća otpuštenih radnika, propadanje malih obrta i smanjeni državni i gradski proračuni.
Iako se 2009. upozoravalo da je zabrana rada trgovina nedjeljom ne samo antidemokratska nego, zbog tada rastuće recesije, i ekonomski suicidalna odluka koja dodatno produbljuje društvenu krizu – čini se da ništa ne može zaustaviti Vladu da se po treći put prokliže na istoj kori od banane.

Sad, naime, imamo vrlo sličan scenarij, drugačiji su samo uzrok ekonomske krize – pandemija umjesto recesije i “razlog” uvođenja neradne nedjelje – “zdravlje” umjesto “prava radnika”, kao i to što ovaj put ne treba prolaziti cijelu nezgodnu i skupu zakonsku proceduru, nego to sada odrađuje katolički nastrojen virus (a vladajući mogu sa smiješkom u predizbornu kampanju).
I tako šaptom pada radna nedjelja… šaptom pada demokracija, a demosu se odasvud šapće uspavanka: “Ostanite kući – jer vlada virus.”