Za dom spremni je nacistički pozdrav. Za neznalice, tek prepjev (verzija lokalnih imitatora) pozdrava korištenog u Njemačkom i Talijanskom nacizmu/fašizmu.

Sve ostalo, sva upinjanja da ga se pripitomi, izglanca i privede domaćoj upotrebi, s jedne strane, i svi napori da se poklonicima objasni da to jest nacistički pozdrav, s druge strane, već je odavno u Hrvatskoj postalo besmisleno.

Poklonici imaju veoma jednostavnu strategiju. Konstruira se jedan “argument”, pa kad se taj ipak potroši jer je od samog početka blesav, onda se prelazi na drugi, treći i tako dalje. Kad se iscrpi maštovito “vrelo” argumenata, hajdemo sve iznova, a nacistički pozdrav ‘Za dom spremni’ prolazi kroz sve to neokrhnut i sve prisutniji, sve češće nam je u kadru kao Kubrickov Monolit, lebdi po Hrvatskoj, kao ploča kod Jasenovca, kao zastave, kao natpis na majicama. Najbolji put za privikavanje. Tako smo svojedobno imali objašnjenje da je to stari hrvatski pozdrav, donesen još iz Zakarpaća (tada se još, iz poznatih razloga, izgovarao na avarskom jeziku). Trajalo je to neko vrijeme, ona sirota Jakovljeva žena trtljala je to u svim prigodama od Afganistana do brojnih stadiona, pa se sve nekako potrošilo, ofucalo i moralo se krenuti u neke ozbiljnije argumente. Mudri i neobično obrazovani poklonici nacističkog pozdrava ‘Za dom spremni’ dosjetili su se opere Nikola Šubić Zrinjski. Tamo je na sceni netko podvriskivao o domu, boju, bogu, ocu, materi i svim svecima, mačevalo se malo drvenim mačevima, Sulejman je umro valjda od dosade, Siget pao, Mađarska je ostala…, i eto ti dokaza. Poklonici opere, koji razumiju riječ opera tek kad operu auto, dubinski su shvatili umjetnost ne kao umjetničko transponiranje stvarnosti već kao stvarnost samu. Takvi bi bez ostatka povjerovali da, recimo, serijski ubojica na sceni poslije predstave odlazi u neku mračnu periferiju nastaviti isti posao. No protivnici su se opet uzjogunili, pa je i taj dokaz nekako ne baš pao, ali je stavljen na stranu, jer trebat će nastaviti taj domovinsko-historijsko-mitomansko-falsifikatorski i tome sličan karusel. Kraće i točnije, cijeli se napor stavlja u službu rehabilitacije nacističkog pozdrava ‘Za dom spremni’.

Potom se iz kulturno umjetničke domene nacistički pozdrav ZDS seljaka po raznim poljima; znanosti, demokracije, rata, politike, domoljublja i diplomacije, poljoprivrede i turizma (u ovom dijelu je ogledni moment bio kad je postavljen model šatorskog kampiranja usred Zagreba), i tako dalje, sve do aktualnog koronavirusa. Vidjeli smo kako su nas na samim počecima izdali Avari i Mađari, prvi nisu ni pisnuli da posvjedoče historijski pozdrav (makar i na avarskom jeziku), a Mađari ne samo da nisu ni zahvalili što se netko kako-tako založio za njihov grad Siget, nego prisvojiše (doduše njegovim pristankom i moguće čak pisanom molbom) i samog Zrínyi Miklósa, pjevača domu, boju i ostalim nacionalnim vrijednostima. Mađarskim. Trebalo je, dakle, preći na znanstveno polje. I tako je nacistički pozdrav ‘Za dom spremni’ dospio pred mudri pozor znanstvenika, a glavni zaduženi za taj dio posla bio je, logično, specijalist za bolesti štitnjače. Ne slučajno, samo razmislite o etimologiji, to jest, trebalo je nacističkom pozdravu dati znanstveni štit. Okupio je zaštitnjačar trust znanstvenih mozgova RH, a taj je mozgao i mozgao, prepirao se i palamudio da bi napokon odlučio u stilu znamenitog, s oproštenjem srpskog rješenja, mož’ da bidne, ne mora da znači!

Međutim, to je samo zagrijavanje. Vrhunac demokratske misli, političkog promišljanja i lukavstva, branitelji nacističkog pozdrava ‘Za dom spremni’ pokazuju braneći nacizam (Za dom spremni) tako da slavodobitno navedu da je znak i nacistička poruka ozakonjena za vrijeme SDPove vladavine, pod Račanom. Pa bi to što se i Račan udvarao kojekakvima, a vidi čuda, griješio je, itekako je politički griješio!, to bi sada trebalo zacementirati naci pozdrav, jer ga je odobrila socijaldemokratska uprava. Ha!, imamo vas, misle si ljubitelji opere, seoba naroda, imovine i domovine. Jer ako je socijaldemokratska uprava odobrila insigniju, valjda to onda i nije neki naci pozdrav, to jest, znamo mi da jest, ali ste si sami smjestili. I tako imamo čudesan obrat, da je zasluga socijaldemokracije što je naci pozdrav i dalje u prometu. Protivnici nacizma (ZDS) tu su se uspetljali, kako sad da kažu da je i njihov Vođa griješio, stoga šute upravo tu gdje bi najmanje trebali. Jer ako je svojedobno manifestacija nacizma (ZDS) legalizirana, takva odluka može biti revidirana, recimo, dovedena u vezu i sklad sa Ustavom RH, i naravno poništena. Šute protivnici nacizma, šute i oni nasuprot.

Poštovatelji nacizma (ZDS) ne bi se šteli mešat u odluke Račanovog SDP, čak su naučili govoriti da su legalisti, mada to ide uz neke teškoće pri izgovoru i potpune teškoće pri razumijevanju. Sve je to skupa nešto kao odnos budale i pokvarenjaka. Odnosno, nacistički pozdrav ostaje nacistički, makar ga ozakonila budala na radost nacističkog pokvarenjaka. Ma što i kako se kreveljili budala i pokvarenjak, ostaje i dalje da je ZDS – nacistički pozdrav.

U sljedećem izboru „konačnog argumenta”, podržavatelji nacizma zaigratće na najjaču kartu, vrhunsku uspješnicu – domoljublje i prateći sentiment. Tu kreće kuknjava kako je mnogo ljudi izginulo za domovinu pod tim znakom, to jest, nacističkim pozdravom. Usput, vjerojatnije je da su ti ljudi poginuli imajući na umu dobrobit domovine, dok je znak/pozdrav pritom zasigurno imao drugorazrednu ulogu, a moglo ga je i ne biti pa bi se vjerojatno i bez njega borili. U cijeloj toj papazjaniji nacistički je pozdrav ostao nacistički, a njegovi ga poklonici vole upravo takav kakav on jest, kakvo značenje nosi. To što su neki i poginuli pod tim znakom (ali toplo se nadamo ne i za taj znak) može se odlično iskoristiti za političko nadmetanje i ušutkavanje onih koji razlikuju ljudsku žrtvu od nacističkog pozdrava. Ni s ovim argumentom protivnici nacizma (ZDS) ne znaju što bi i kako bi, međutim stvar je jednostavna i jedini odgovor jest: ZDS je nacistički pozdrav. Sve ostalo proizvedeno u glavama ljubitelja nacizma (ZDS) bezobrazno je, maloumno, drsko, neuko, zlo i naopako palamuđenje.

Sljedeći je „jaki” adut poklonika nacizma prigovor da oni koji su protiv nacističkog pozdrava (ZDS) dijele narod. Poklonici ionako imaju slabašan, točnije nikakav pojam o demokraciji i građanstvu. Prije svega, tamo gdje su građanke i građani jedinstveni, gdje je društvo unutar sebe nekonfliktno, gdje ne postoje grupe, slojevi i njihovi partikularni interesi, gdje je društvo monolitno i ne čine ga građani već, masa, takvo se društveno uređenje zove totalitarizmom. Sad, sve je tu isto, Hitler ili Staljin (draži nam je Hitler, kad se već može birati), važno da smo mi jedno i da nas nitko ne dijeli. No u toj argumentaciji ima i finesa, pa tako poklonici sugeriraju da narod dijele oni koji su protiv naci-pozdrava. Ergo, stvar je jednostavna i lako rješiva, neka naime protivnici prihvate nacistički pozdrav pa ćemo biti jedinstveni, monolitni, sretno jedno tijelo, jednog naroda, jednog vođe itd. itsl., i naravno, svi ćemo biti Za dom spremni! Ne pada im na pamet da bi se jedinstvo naroda, kome je do toga uopće stalo, moglo ostvariti i obrnutim putem, to jest da se poklonici nacizma odreknu nacizma, i eto ti jedinstva! Samo mala parafraza one cuius regio eius religio, u ovom slučaju čija je vlast, njezin je i pozdrav, jer, kako tome stalno svjedočimo, ova vlast nema ništa protiv nacističkog pozdrava.

Lako je inače s onim musavim, neukim balvanima, zapravo ih je mučno gledati kako papagajski ponavljaju bedastoće svojih velikih Vođa i Učitelja, dok s odličnim penzijama ne tako odličnih, ako uopće i postojećih ratnih puteva dokono češu dupe po lokalnim birtijama ili prenose plinske boce po Zagrebu. Puno je gore, katastrofi ravno, kad se po dupetima, pardon, glavama (no, svejedno) češu naši vrli političari, osobito oni vladajući. U nedavnom odlasku Predsjednika RH Zorana Milanovića s komemoracije ratne akcije “Bljesak”, jer su tamo bili sudionici odjeveni u majice na kojima je bio otisnut nacistički pozdrav ZDS, zadnja stvar koju oni vide i za koju misle da bi trebalo o njoj imati jednoznačan stav je upravo taj naci pozdrav. Ministar Radman (vanjski poslovi, diplomat rekli bismo) pozvat će Milanovića da bude otporan na provokacije. Kao i uvijek, samo ovog puta namjerno, pobrkao je stvari. Naime, ono na što bi trebalo pokazati ultimativnu otpornost je sam nacizam. Za provokacije nacizmom, i pokazivanje otpornosti na njega, država ima druga sredstva. To bi diplomat Radman morao znati ako je ikad čuo za, recimo, Njemačku. Morao bi,no nekako predmnijevamo da mu nacizam niti ne smeta mnogo, ako uopće,tek kao sitna provokacija na koju se ne odgovara. Drugi pak ministar tresnut će da se tu i nema šta intervenirati jer protokol ne određuje dress code. Nacistički pozdrav kao modni detalj, to samo hrvatski ministri mogu smisliti, pa onda i izgovoriti. Međutim, tu bi se mogli naći u neprilici. Recimo da nekom padne na pamet, kao oficiru Yossarianu u Kvaki 22, da na dodjelu ordena dođe gol, pa tako i naš neki Ante ili Miškec dođu kao od majke rođeni na sljedeću komemoraciju. Pitam se bi li ministar Medved imao isto toliku širinu razumijevanja za dress code. Jer ako pravila odijevanja nisu propisana, onda je svaka kreacija dopuštena.

Svakako, naši vladajući muži imaju određeno razumijevanje, manje ili veće simpatije prema nacizmu iskazanom u vezi s nacističkim pozdravom ZDS. Istina je da ga ponegdje radije ne bi vidjeli, više da ne navuku gnjev Angele Merkel nego što im doista smeta; negdje im i uglavnom nimalo ne smeta, dapače, za njih je to znak pijeteta. Tako će na nekom mjestu, u nekoj prigodi (Plenković je tu majstor svih majstora) reći da je nacizam neprihvatljiv, dok će na nekom drugom meketati i prežvakavati sve gore opisane „argumente”. Protiv nacističkog ZDS poduzimati, međutim, neće ništa. Prihvatiti u bilo kojim okolnostima (osim ukoliko nije „prihvaćen” pod prisilom, o čemu nemamo saznanja), u bilo kojoj varijanti bilo koji simbol nacizma znači suglasiti se i s ideologijom koju simbolizira. A tko svojevoljno (i pri relativno zdravoj pameti) prihvaća nacistički pozdrav, time podržava politički koncept, sam nacizam. Kako bismo stoga, kojom političkom kvalifikacijom onda opisali takvu osobu? Može li, recimo, uvjereni demokrat podržati išta što dolazi iz političkog prostora (i ideologije) nacizma? Ne može, jer je demokratski nacizam oksimoron. Ili si jedno ili drugo, demokrat ili nacist. Kamo u ovoj podjeli spadaju naši vladajući?, to već i nije pitanje.