Kakve su žrtve Zagrepčana za ustaške vlasti svojedobno je pokušao istražiti arhivistički projekt Dotršćina započet daleke 1980. godine. Ovo je tekst iz Časopisa za suvremenu povijest iz 1987. godine govori o nekim njegovim dotadašnjim rezultatima, i  naravno,  upućuje na potrebu daljih istraživanja tog sramotnog dijela hrvatske povijesti.

Tko su bili i koliko je bilo poginulih revolucionara,: žrtava fašističkog terora i antifašista, bilo da su rođeni u Zagrebu ili u njemu djelovali u periodu 1941-1954, precizniji odgovor dobit će se završetkom rada na Projektu »Do­tršćina« na kojem od 1980. radi poseban znanstveni tim Arhiva Hrvatske u Zagrebu. Projekt će se završiti 1990, iako je većina istraživanja već obavljena i dosad se raspolaže s 18.700 biografija poginulih revolucionara, žrtava fašistič­kog terora· i antifašista Zagrepčana čiji su životi utkani u borbu za slobodni Zagreb, Hrvatsku i Jugoslaviju.

God.ine 1941. Zagreb je imao 210.000 stanovnika – oko 65.000 bili su radnici; najbrojniji proleterski sloj i predstavljali su najorganiziraoiju radničku klasu u zemlji. Ujedinjeni radnički sindikalni savez Jugoslavije (URSSJ) i druge sin­dikalne organizacije bile su pod neposrednim uticajem KPJ, koja je imala 500 članova organiziranih u 53 ćelije na čelu s Mjesnim komitetom i šest rajonskih komiteta. U Zagrebu su se do sredine svibnja 1941. nalazila i rukovodstva KPH i KPJ, a u gradu boravi i djeluje i Josip Broz Tito, U tom su gradu tada done­sene na sastancima centralnih komiteta KPH i KPJ dalekosežne i povijesne od­luke značajne za razvoj ustanka u cijeloj Jugoslaviji.

K.P J je u Zagrebu djelovala pod vrlo teškim uvjetima, pošto je grad postao za vrijeme okupacije državno, administrativno i vojno središte tzv. NDH, centar okupacijskih i kvislinških policijskih snaga. Tu su se nalazile i snage najveće podrške ustaškom režimu: vodstvo HSS i njegova zapovjedništva Seljačke i Građanske zaštite, katolički kler na čelu s Alojzijem Stepincem i dio frankovač­ki raspoloženih institucija i građana. Ali, komunisti i radnička klasa Zagreba već su od prvih dana okupacije uspjeli pružiti snažan otpor okupatoru i ustaš­kim vlastima. I u svim ratnim godinama taj je otpor rastao, unatoč redarstve­nom satu, masovnim hapšenjima, ubistvima na ulicama, racijama, odmazdama,  vješanjem, slanju u logore i zatvore, brojnim gubilištima u samom gradu i nje­govoj neposrednoj okolici. Procjenjuje se da je u narodnooslobodilačkom pokretu učestvovala ili na bilo koji način s njim bilo povezano oko 50.000 Zagrepčana, odnosno svaki četvrti stanovnik. Zasad je radna grupa Arhiva Hrvatske usta­novila da su u borbenim jedinicama Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije poginula 4162 građanina Zagreba.

Anali;a socijalne i nacionalne strukture poginulih Zagrepčana pokazuje da su u narodnooslobodilačkom pokretu sudjelovali svi slojevi i brojne nacionalnosti. Naime, radna grupa Arhiva Hrvatske na uzorku od prvih 7000 obrađenih bio­grafija ustanovila je da je socijalni sastav učesnika bio ovakav: radnika 1431, domaćica 920, zemljoradnika 770, činovnika 731, trgovaca 414, obrtnika 349, učenika 403, studenata 207, pravnika 87, profesora i učitelja 77, inženjera 64, liječnika 64, domobrana i redarstvenih agenata 50, umirovljenika 137, djece 137, dok za 1290 osoba nije utvrđeno zanimanje. Nacionalni sastav za istu gru­pu poginulih i po istom uzoru je: Hrvata 3005, Zidova 2633, Srba 515, Roma 127, Slovenaca 115 i 69 ostalih.

Dosad obrađene biografije svrstane su u 12 knjiga i imaju ukupno 4500 kartica (stranica), ali kada se istraživanje završi bit će ih više i sadržavat Će više od 20.000 biografija. Rukovodilac je istraživačkog tima Arhiva Hrvatske Josipa Paver, kao glavni redaktor, a redaktori su dr Narcisa Lcngel-Krizman, viši znanstveni suradnik Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Slavica Pleše i Deana Kovačec, arhivsti Arhiva Hrvatske. Inače, ta se istraživanja uklapaju i u projekt „ Jugoslaveni u jugoslavenskim fašističkim zatvorima, kon­centracionim i zarobljeničkim logorima i pokretima otpora drugih zemalja u drugom svjetskom ratu«, čiji je nosilac Institut za sa vremenu istoriju Jugoslavije u Beogradu.

Koliko je obiman posao dosad obavijen najbolje ilustrira podatak da je pregle­dano 7000 kutija građe narodnooslobodilačkih organa i organizacija, dokumena­ta neprijateljske provenijencije, više tisuća plakata, letaka i oglasa, brojne karto­teke i znanstveno-informativna pomagala u arhivima i institucijama. I nepre­stano se pronalaze novi podaci i nova imena. No, sva imena koja bi morala ući u te knjige vjerojatno se nikada neće saznati, jer su ustaške vlasti mnogo puta posebno brižljivo zatiralc tragove svojih zločina. Tako je za najmasovnije zagre­bačko gubilište Dotršćinu kod Maksimira, gdje je, koliko se zna, poginulo više tisuća Zagrepčana, unatoč pomnom i dugotrajnom istraživanju, ustanovljeno sve­ga 640 imena žrtava. Ekshumacija obavljena 1945. i 1946. pokazala je da su na Dotrštini Žrtve zadavljene žicom, ubijane čekićima i drugim tupim predmetima, strijeljane plotunima iz pušaka ili metkom iz revolvera u potiljak. Prva žrtva koja je tu strijeljana bio je Dušan Zelenbaba, 30. svibnja 1941. Tu su ubijeni Božidar Adžija, Ognjen Prica, Otokar Kcršovani, 44 učesnika proboja iz Kere­scinca, medu kojima su bili Pavao Markovac, Hugo Kohn, Juraj Bermanec, vje­rojatno i August Cesarec, 189 Žrtava strijeljanih u odmazdi nakon atentata na ustašku vojnicu kod Botaničkog vrta u Zagrebu, žrtve odmazde nakon atentata na Zagrebačkoj pošti, Silvio Peki, komandir Prvog zagrebačko-sesvetskog par­tizanskog odreda, šest boraca odreda »Matija Cubec« osnovanog u kolovozu 1941. na Zamberku, narodni heroji Božidar Dakić, Joža Vlahović, Ivo Marin­ković, Cvetko Većcslav Flores i drugi, a tu su pokopane i brojne htve ubijene u zagrebačkim zatvorima i uhapšenici iz Dubrovnika, Osijeka, Vinkovaca i niza bližih i udaljenijih mjesta u Hrvatskoj.

Slično tome ne raspolaže se kompletnijim podacima ni za ostala zagrebačka gubilišta. Za gubilište u Rakovom Potoku kod Stupnika (Sarnobor) utvrđena su dosad imena za svega 98 žrtava, iako se zna da su tu vršena strijeljanja od ljeta 1941. do ljeta 1943. Žrtve su dovedene iz logora u Kerestincu, zatvora na Savskoj cesti, pa i iz logora Stara Gradiška. Ubijane su i pokapane na dva kompleksa: šest masovnih grobova nalazi se na području stupničke zemljišne za­jednice – oko 250-300 metara ulijevo od stare ceste Zagreb-Karlovac, dok se nekoliko stotina metara dalje, na visoravni s obje strane ceste, nalazi drugi kompleks grobova. Na oba ova mjesta strijeljano je oko 500 Žrtava.

Mnogo je Zagrepčana-žrtava ubijeno i u odmazdama. Ti zločini nad mirnim stanovništvom najmasovniji su bili od 27. studenog 1943. do 22. veljače 1945. kada su ustaške vlasti na širem području Zagreba izvršile 28 odmazdi u kojima su obješene 443 Žrtve i strijeljano 28 žrtava. Većina ih je obješena po telegraf­skim stupovima i ostavljena visiti po nekoliko dana. Za sve te strijeljane i obješene rodoljube radna grupa Arhiva Hrvatske uspjela je utvrditi mjesto i po­vod odmazde i detaljne biografske podatke.

Zbog nedostajanja arhivske građe i drugih izvora, danas je teško i gotovo ne­moguće ustanoviti točniji broj žrtava u zagrebačkim zatvorima: u zloglasnom Sing-Singu na Ksaveru, na Trgu N (sada Trg Žrtava fašizma), bivšoj Zvonimire­voj ulici (sada Ulici socijalističke revolucije), te zatvorima u Runjaninovoj ulici, Novoj vesi, Petrinjskoj ulici i u kaznionici na Savkoj cesti. Samo su se sačuva­le matice Sudbenog stola u Zagrebu za političke zatvorenike. Iz njih se vidi da je 1941. kroz zatvor u Petrinjskoj ulici 12 prošlo više od 900 zatvorenika od kojih su mnogi od Pokretnog prijekog suda (zasjedao pri Sudbenom stolu) osu­đeni na smrt i strijeljani, predani »na dalji postupak« ustaškom redarstvu ili ot­premljeni u logor u Lepoglavu, a nekoliko je zatočenika i pušteno na slobodu. Prema nepotpunim podacima u zatvorima Ustaške nadzorne službe u Zvonimi­rovovoj ulici, Sing-Singu, na Ksaveru i u kaznionici na Savskoj cesti ubijeno je 235 zatvorenika. Revolucionara i antifašista na zagrebačkim ulicama poginulo je 45. U njemačkom logoru u Jankomiru, odakle su se uhapšeni otpremali u logor Da­chau, ubijeno je u samom logoru 26 osoba.

Mnogi su Zagrepčani stradali i prilikom savezničkih bombardiranja željeznič­kih čvorova i aerodroma u samom Zagrebu i neposrednoj okolici; Trnavi, Erka, Maksimiru, Peščenici, Kustošiji i Vrapču. Osim ljudskih Žrtava porušen je bio i izvjestan broj stambenih objekata.i Ukupno je stradale 520 ljudi, a među kojima i dosta djece. Najčešća bombardiranja Zagreba bila su u 1944. godini.

Znatan broj stanovnika Zagreba stradao je i u logorima širom Jugoslavije – 5318 osoba. Najmasovnije u Jasenovcu – 3264 osobe, u Staroj Gradiški – 512 osoba, Lepoglavi – 499 osoba, Đakovu – 260 osoba, Jadovnu – 305 osoba. U logorima Pag, Loborgrad, Danica kod Koprivnice, Rab, Jajinci, Banjica i drugim još 478 osoba. U logorima izvan Jugoslavije također je bilo masovnih pogibija Zagrepčana, naročito Zidova: u Auschwitzu su zaglavile 843 Žrtve, u Dachau 214 frtava, a u ostalim logorima u Njemačkoj 632 osobe. U fašistil­kim logorima u Italiji, Norveškoj, Austriji i drugim ubijena su još 163 Zagrep­čana, Među Žrtvama Jasenovca, Lepoglave i Auschwitza bilo je 340 djece mla­đe od 14 godina, rođene u Zagrebu. U te žrtve nisu uračunati bolesnici iz Bol·nice za duševne bolesti iz Vrapča – 105 osoba, jer je ostalo nepoznato jesu li odvedeni u logor u Dachau i tamo pobijeni ili su umoreni na putu za taj logor. Ti bolesnici, među kojima je bio i izvjestan broj Židova i članova KPJ koji su
se u bolnicu sklonili pred ustaškim terorom, kao poznati komunist i publicist Stevan Galogaža, odvedeni su 14. listopada 1944. najprije u njemački logor u Jankomiru.

Najteži su zločini vršeni prema djeci u specijalnim ustaškim logorima za djecu u Loboru, Jablancu, Bročici kod Jasenovca, Mlaki, Uštici, Sisku, Jastrebarskom. Gornjoj Rijeci te posebnim logorima za žene i djecu u Đakovu i Staroj Gradi­ški. Tek na intervenciju organizacije Crvenog križa iz inozemstva, kozaračka i druga djeca iz ovih logora sabiraju se u prostorijama Zavoda za gluhonijemu djecu u Zagrebu, na Josipovcu, te u Jeronimskoj dvorani na Tomislavovom trgu, gdje su od dugotrajnog gladovanja, bolesna najviše od tifusa, dizenteri­je i ostalih zaraznih bolesti masovno umirala. Kao bezimene Žrtve pokapana su u masovnu grobnicu na Mirogoju. Zagrepčani su masovno sudjelovali u spa­šavanju te djece, ali kartoteke pokazuju da je i mnogo te djece pomrlo. Na Perjavici kod Zagreba bila je organizirana ilegalna bolnica za tu djecu, pa iako su mnogi stanovnici Perjavice, Stenjevca i Vrapča za nju znali, ustaše je nisu nikada otkrili.

Treba napomenuti i da je broj Žrtava među Romima s obzirom na stvarnost sasvim neadekvatan. Romi su 1942. masovno transportirani u logor u Jasenovac i sigurno ih je pobijeno mnogo više nego što se dosad istraživanjem moglo ustano­viti. A nema ni podataka za mnogo zagrebačkih Židova.

Sumarni pregled arhivskog istraživanja obavijen do sredine 1987. ovakav je:

Poginuli borci NOVJ: 4162

Logori u zemlji:

Jasenovac: 3264
Stara Gradiška: 512
Lepoglava: 499
Đakovo:  260
Jadovno:  305
Ostali logori (Pag, Loborgrad, Banjica itd.):  478

Odmazde, strijeljanja, zatvor, izvan Zagreba: 1387

Poginuli u Zagrebu, ubijeni u zatvoru i na ulici: 235

logor Jankomir:  26
bombardiranja: 521
Dotršćina: 658
Rakov Potok: 90
odmazde:  471
drukčije: 1741
kozaračka djeca:  513

Stradali izvan zemlje

Auschwitz: 775
Dachau: 214
Ostali logori.  757

Stradali na neutvrđenom mjestu: 1594

Ukupno; 18.462

Uz taj zadatak, radna grupa Arhiva Hrvatske nastoji prikupiti i biografije Zagrepčana poginulih u oktobarskoj revoluciji, na policijskim mučilištima u sta­roj Jugoslaviji i sakupiti građu za biografije poginulih revolucionara u španjol­skom građanskom ratu. Istražila je već građu iz fonda Komunističke inter­nacionale, koliko joj je bila pristupačna, o Zagrepčanima staljinskim žrtva­ma i dosad je registrirala 136 žrtava.

Procjenjuje se da je u narodnoj revoluciji 1941-1945, na bilo koji način uče­stvovala oko 50.000 Zagrepčana odnosno približno svaki četvrti stanovnik.

Za povijest Zagreba i uopće revolucije korisno bi bilo da se taj istraživački rad, kada bude završen, objavi u knjigama, ne samo zato da bude adekvatno obra­đen u literaturi, nego i da se stekne potanji uvid u masovnu privrženost Zag­repčans narodnooslobodilačkoj borbi.