Uvodni fraktal

Naružio me generacijski prijatelj jer da ga pogađa sintagma ‘staračka mrzovolja’. Odmah te prestajem čitati, jer, gluho bilo, ova će moja djeca i mene proglasiti starim. A starost možda i počinje od trenutka kada se počnemo sjećati. Stoga, prisjetih se davnog svojeg zapisa, u trenutku kad odustajem od prvog dijela sintagme: „Ovakvi su zapisi ljekoviti i pomažu da promislimo o svakom danu u kojem jesmo. O, da nam je biti vječno, ali avaj, vrijeme je uvijek isto, a mi prolazimo. Evo današnje zgode o mladima. Tu sam negdje u godinama kad je više sijedih u bradi, a kosa se povlači od vrha glave prema zatiljku. U tramvaju uobičajena gužva, ali putovat ću prema poslu svega pet stanica. Odmah po ulasku, sa sjedala ustaje djevojka kratko me pogledavši i staje kod vrata. Stojim i dalje kod napuštenog sjedala i na sljedećoj stanici netko ga već zauzima. Ona djevojka što je ustala i dalje stoji kod vrata. Mislim, mogao sam odmah sjesti, jer očito je tom gestom htjela poručiti – sjedi starče! Putujemo sve do te pete stanice, šutimo u toj gužvi, tu i tamo se pogledamo i čini se kako nam je jednako neugodno. Najzad, izlazimo na istoj stanici, ona će na fakultet, a meni je još hodati do posla. Sad mi se čini da sam joj trebao kazati, hvala.“

Dan oslobođenja

Vladimir, rođen je na današnji dan 1962. godine. To je samo 17 godina od pobjede nad fašizmom. Vrijeme koje se rastvara kaže, danas je 17 godina kako Vladimira nema. U nedavni rat, kojeg također u papirima nema, otišao je dobrovoljno i vratio se poslije tri i po godine. Niti polovicu od dvaput spomenutih 17 godina nije izdržao, umro je čekajući transplantaciju bubrega. U našem zavičaju veli se ponešto prikladnije, preselio je.

Na današnji su dan 1945. skelom i preko crvenog mosta partizanske jedinice ušle i oslobodile Zagreb. Sedamnaest godina kasnije rodio se Vladimir. Vladimir je moj rođeni brat. Tako se govorilo kod nas, u našem zavičaju. Onda sam često, kao dijete znao pitati, a tko je nerođeni brat. Nerođeni brat je bratić, kako to ne znaš, rekla mi je tetka Ruža.

O njemu je u nastavku riječ.

Doktore, ja sam sebi došao u posjet

Pamtim da je jednom moj bratić svojevoljno otišao na liječenje. Prije toga preživio je koncentracijski logor na Manjači, dobro nije bilo kao u II. svjetskom, ali eto. Onda ga pustilo, a on počeo piti. Čuo je za PTSP, pa se ponadao da će mu liječnici dati potvrdu. Čekao me ujutro na autobusnoj stanici da ga odvezem na to liječenje. Dok me dočekao već je maznuo nekoliko piva i par pelinkovaca, jer potonji je dobar za želudac.

Ostavilo ga na lakšem poluotvorenom odjelu, u prizemnici velikog bolničkog kompleksa. Dolazim mu u posjet, a on priča o jednom koji je svaki dan iz susjednog, zatvorenog odjela, kroz rešetke dovikivao rijetkim prolaznicima: Doktore, ja sam sebi došao u posjet!

Ubrzo je moj bratić odlučio bacati terapiju kroz prozor, a s obližnjih stabala spuštale su se dvije vjeverice i zobale tablete. Poslije par dana obje su u pokušajima skakanja sa stabla na stablo jednostavno padale iz krošanja kao klade.

Gledao moj bratić sve to jedno mjesec dana i zatražio da ga puste. Bez potvrde.