Piše moj dragi prijatelj David Lekaj da je Stipe Mesić genijalan, što jest, i da ga je Putin odlikovao povodom Dana pobjede i 75. obljetnice pobjede nad fašizmom, “a on održi govor kao da sam ga ja pisao.” Prvo je prigodničarski pohvalio doprinos Crvene armije u oslobađanju Europe, zatim veli:
“A što se tiče Hrvatske, mi smo sami oslobodili svoju zemlju! Crvena armija je pomogla u oslobađanju Čačka i Beograda i tu se najviše istakao zapovjednik jedne hrvatske brigade u kojoj je bio najveći doprinos Hrvata, a koju je vodio pukovnik Marko Mesić. Često se zaboravlja doprinos tih naših boraca koji su se uključili u obranu zemlje čak i izvan naših granica.”

Ne znam, Davide bi li ti baš tako napisao svoj govor, ali Stipe je bio jako jako površan u koncipiranju ovog govora. U stvari, nasjeo je prezimenu.

Naime, časnik o kojemu Stipe govori ovaj je Marko Mesić: https://hr.wikipedia.org/wiki/Marko_Mesić_(vojnik)

Dakle, taj ustaški pukovnik – to je već druga faza vojne karijere – smatran je u domovini mrtvim (kao i svi preostali legionari) te je posmrtno je od Poglavnika NDH odlikovan “Vojničkim redom željeznog trolista II stupnja s pravom na naslov viteza” (Hrvatski Narod br. 766/27 lipanj 1943 str 3) a već ranije od Nijemaca bio odlikovan “Željeznim križem prve klase”. NDH Mesića posmrtno promiče u čin pukovnika NDH.

Mesić i hrvatski zarobljenici se zajedno sa njemačkim i rumunjskim i talijanskim zarobljenicima okupljaju u Beketovki na Volgi i kasnije marširaju u teškim zimskim uvjetima u okolicu Moskve pa u Krasnogorsk gdje Rusi okupljaju sve zarobljene Hrvate. Mnogi umiru od posljedica zime, rana, skorbuta, tifusa i dizenterije. Po Mesićevoj izjavi danoj RSUP-u tokom 1948 od oko 700 zarobljenih kod Staljingrada tu je samo oko 400 preživjelih legionara što bi značilo 40 % gubitaka u tom kratkom razdoblju.

Pod zapovjedništvom Marka Mesića je od Hrvata i ostalih Jugoslavena koji su zarobljeni u Njemačkoj vojsci ili su se našli u Rusiji tokom rata iz drugih razloga stvorena “1. jugoslavenska brigada” u SSSR-u koja je kasnije pripojena 4. jugoslavenskoj armiji i krajem 1944. prebačena na jugoslavenski (Srbija) front.
Nije teško povjerovati da se dobar/veći broj bivših legionara dobrovoljno prijavio u tu jedinicu u uniformama Kraljevske Jugoslavenske vojske da bi izbjegao gotovo sigurnu smrt u ruskim zarobljeničkim logorima. Većinu boraca i kompletni zapovjedni stožer jugoslavenske brigade su činili bivši legionari 369-te pukovnije i Lakog Prevoznog Zdruga zarobljenog u Rusiji.
Zapovjednik 1. jugoslavenske brigade JA 1944.
Po Titovom osobnom nalogu legionari su bačeni u najteže borbe ‘da vide bivši fašisti kako se mi ovdje borimo protiv fašista već 4 godine’. Ostali pripadnici brigade i partizansko više zapovjedništvo i svi časnici s negodovanjem i otvorenom mržnjom gledaju na gotovo 100-tnu zapovjednu ‘kliku’ bivših ustaških fašističkih veterana Staljingrada kao što su potpukovnik Egon Žitnik bivši zapovjednik lakog prevoznog zdruga, major Marijan Tuličić (Mesićev topnički časnik u Staljingradu), staljingradski veterani poručnici Ivan Vadlja, poručnik Vlahov, poručnik Tahtašimov, Draženović, major Marijan Prišlin (Mesićev zamjenik u Staljingradu) i ostali.

Kada je u NDH vojsci otkriveno od prebjega iz partizanskih redova bivših pripadnika 369. pukovnije da je proslavljeni pukovnik NDH i visoko odlikovani heroj i vitez Staljingrada postao časnik u Jugoslavenskoj partizanskoj vojsci, Mesićevo ime je brisano s popisa časnika Hrvatskih oružanih snaga, a sva NDH odlikovanja su mu oduzeta. Tito je Mesića osobno primio 1944. i po izjavi svjedoka partizana dotada neviđeno ljut oštro kritizirao zbog sudjelovanja u fašističkoj vojsci.

Tito Mesića nije naredio kazniti, uhititi ili strijeljati što se dogodilo većini Mesićevih suboraca uključujući i Mesićevog kolegu i bivšeg zapovjednika pukovnika kasnije generala NDH Ivan Markulja strijeljanog u Beogradu 1945.
Pukovnika Mesića i većinu legionarskih časnika partizani smjenjuju u Beogradu krajem 1944. i stavljaju ga ‘na raspolaganje’. Nakon kraja rata 1945. otpušten je iz JA i živio je kao vojni umirovljenik u Zagrebu. UDBA i JA mu opraštaju fašističku prošlost sve do 1948. kad ga nakon rezolucije Informbiroa UDBA počinje progoniti i ispitivati. Navodno je 1948. uhićen (kao i većina časnika s bilo kakvom ruskom prošlosti) zbog sumnje da je informbiroovac ili ruski agent a ‘oprošteno’ mu je njemačko vojno iskustvo. U neobjašnjenim okolnostima navodno je 1950. godine na Zagrebačkom glavnom kolodvoru pao pod vlak (gurnut ili tijekom bijega?) na tračnice i vlak mu je odsjekao obje noge, vjerojatno tijekom sprovođenja na saslušanje u Beograd.

Živio je poslije kod brata u Zagrebu kao teški invalid i umro je mnogo godina kasnije, 9. veljače 1982. g. Pokopan je u grobnici na Mirogoju.

Meni ga je prvi put spomenuo prije puno godina Ivan Račan, uz sjajnu pljeskavicu na Trnju.

Stvarno bizarna sudbina.

Točnije, ovo je jedan od najjasnijih primjera života koji se odvija mimo volje osobe koja proživljava nevjerojatno dramatične događaje, ali nema utjecaja ni na jedan od njih.

A naši redatelji i scenaristi rade filmove o blagajnicama kojima se na moru ukazuje Tito, ne nemaju ga vremena posjetiti jer je mala dobila ospice.

U stvari, ne znam što je gore: sudbina ovog čovjeka, Stipin gaf ili hrvatski