Desetak dana prije negoli je doživotni predsjednik jugoslavenske države i partijski poglavar Josip Broz Tito otišao u „bolja prisjećanja“ (dogodilo se to u ranim popodnevnim satima u nedjelju, 4. svibnja 1980.), nekako „izvan radara“ i bez javne percepcije – ni pozitivne, ni negativne – u sferi stripa i medijske kulture dogodila se „subverzija“ par-excellence.

O čemu je konkretno riječ?

Dok su misli svekolikog pučanstva te zime i tog proljeća u našoj (tadašnjoj) zemlji na dnevnoj razini bile usmjerene prema Kliničkom centru u Ljubljani i objavama liječničkog konzilija o Titovom zdravlju, redakcija zagrebačkog „Studentskog lista“ objavila je  u svom 766. broju (s datumom  25. travnja) strip Andrije Maurovića „Nemoralni…“.

To je bilo prvo, a dugo godina i jedino, javno „legalno“ publiciranje nekog od Maurovićevih porno-stripova.

Javna je tajna bila da Andrija Maurović u osami svoga doma, svog stana-ateljea, na Pantovčaku br. 45 (ponad Britanskog trga) crta porno-stripove. Za „svoju dušu“. O tome su vjerojatno (ili sasvim sigurno) bili upoznati svi ili barem većina njegovih posjetitelja, jer umjetnik te svoje stripove nije „skrivao“, nego ih je „nesebično“ pokazivao svakome koji se istinski zanimao za njegov rad i za ono što trenutno radi.

O Maurovićevim „pornićima“ kružile su legende, pogotovo je njegove suvremenike zanimalo koliko je „daleko“ stari majstor i svojevremeno veliki „hedonist života“ i konzument „ovozemaljskih užitaka“ otišao u svojim crtežima?

Koliko je daleko otišao u pornografiji!?

O tome da crta porniće se, između redaka, moglo pročitati ponešto u pokojem tadašnjem intervju s njime, a pojedini crteži/kadrovi iz tih pornića objavljeni su u dokumentarnom filmu kojeg je režirao Joja Remenar, a iza čije je produkcije stajao „Jadran film“ (tada najveća i najvažnija filmska kuća u Hrvatskoj, pa i u cijeloj Jugoslaviji).

S obzirom da je Remenar (inače, poznati montažer – montirao je većinu filmova Lordana Zafranovića, surađivao je s Veljkom Bulajićem i drugim važnim redateljima te epohe) snimio ne jedan, nego čak dva dokumentarca o Mauroviću ne treba sumnjati u njegovu „dobronamjernost“. Osim toga, nije nebitan podatak kako su kao scenaristi tih filmova potpisani Mladen Hanzlovsky i Ranko Munitić.  No, dojam je, međutim, da su scene iz pornića u dokumentarac uvrštene najvjerojatnije s namjerom da vizualno „ilustriraju“ umjetnikovu ekscentričnost?!

Spomenimo, kako su za razliku od porno-stripova, slikarska platna s erotskim, pa i pornografskim motivima (ili barem „detaljima“ u njima) Andrije Maurovića javno izlagana. Mislim na izložbu održanu u Galeriji Studentskog centra u Zagrebu 1977. godine, koju je tada vodio (bio kustos) Želimir Koščević.

Autor ovog teksta s nepunih sedamnaest godina (učenik trećeg razreda srednje škole u Pazinu)  imao je priliku da se upozna s Andrijom Maurovićem. Posjet i susret u njegovom stanu  organizirao mi je Mladen Hanzlovsky, filmski kritičar Radio Zagreba, autor prve Maurovićeve strip-izložbe, održane na prijelazu 1976. u 1977. godinu  u Galeriji Nova u Zagrebu. Hanzlovsky je bio osoba od umjetnikovog „povjerenja“, pa mi je Maurović već u tom našem prvom susretu (u listopadu 1979.), uz druge originale iz stripova i slika koje je imao kod kuće, pokazao i nekoliko pornića, koji su bili crtani olovkom. Moram priznati – bio sam iznenađen!

Bez obzira na svoju mladost, jasno sam mogao razabrati kako su ti stripovi nabijeni „full“ pornografijom, eksplicitnim scenama, likovnom ekspresivnošću, „ružnim“ rukopisom, a najviše sam bio frapiran pitoresknim likovima: svećenicima, crncima, starcima, bujnim ženama…

Nešto sasvim drugačije od njegovih vesterna, povijesnih stripova ili – primjerice – „Gričke vještice“. Koliko se sjećam, neke originale stripova Maurović je držao ispod kreveta, a neke na ormaru.

U svom drugom dolasku Mauroviću na Pantovčak (prosinac 1979.), kada sam s njim napravio intervju za riječki omladinski list „Val“ (s kojim sam otprije surađivao), od njega sam dobio „fotografsku“ presliku (formata nešto manjeg od A-4) jednog pornića. Kazao mi je da ga slobodno objavim.

„Neka narod vidi!“ – prisjećam se njegovih riječi.

Zajedno s intervjuom (kojeg sam, usput rečeno. kasnije na urednički zahtjev „proširio“ opisom stana u kojem je Maurović živio), u redakciju „Vala“ poslao sam našu zajedničku fotografiju i tu „fotografsku“ presliku pornića.

Intervju s Maurovićem mi je (ponešto skraćen) – objavljen.

Fotka isto tako, ali pornić – nije.

Post festum mi je kao razlog rečeno da je razlog bio u – nedostatku novinskog prostora; urednik mi se „požalio“ kako ima još puno tekstova koji čekaju na objavljivanje u „Valu“.

Iskreno, bilo mi je važno da mi je objavljen intervju, a nisam uopće razmišljao da je „Val“ propustio priliku da bude prvi list na svijetu koji je objavio porno-strip Andrije Maurovića!?

Koju godinu kasnije shvatio da je problem ipak bio u tome što se urednik „Vala“ uplašio eksplicitnosti samog stripa, kako u crtežima, tako i u besramnosti dijaloga u oblačićima. Tj. da bi zbog objavljivanja mogao imati – problema od svojih nadređenih!?

No, vratimo se „Nemoralnima“ i „Studentskom listu“.

Zasluga da Maurovićev porno-strip ugleda svjetlo dana u tom omladinskom listu (nakon „Poleta“ najvažnije, najutjecajnije i najtiražnije omladinsko glasilo u Hrvatskoj) nesumljivo i ponajprije pripada Ninoslavu Kuncu, jednom od temeljnih članova grupe „Novi kvadrat“, koji je u „Studentskom listu“ bio urednik stripa.

Uostalom, dva i pol mjeseca ranije, na stranicama istog tog „Studentskog lista“ (nadnevak – 8. veljače 1980.) sam Kunc i njegov kolega Krešimir Zimonić su objavili ingeniozan „foto-strip monovju“ s Andrijom Maurovićem, u kojem nema čega se 79-godišnji umjetnik  nije dotakao: Mirka Ilića, „Dečjih novina“, Norberta Neugebauera, dokumentaraca o sebi, Vere Horvat – Pintarić, Nedeljka Dragića, „Novog kvadrata“, ULUPUH-a, „Povratka Starog Mačka“, Umjetničkog paviljona, Gandhija…

„Nemoralni….“ je položena, vodoravna polutabla stripa (dvije pasice/šlajfne), sa sedam sličica. Bravurozno nacrtana. Četiri sličice u gornjem redu, tri u donjem redu. Priča je o Francu i Miciki, koji spas od proloma oblaka pronalaze u samostanu, gdje pohotni svećenik Franca uspava „prošekom“ (vinom), te se nakon toga zajedno sa Stipom (?!) posvećuje razvratnoj noći s Micikom… Iz dijaloga koji protagonisti vode između sebe, može se zaključiti da je Micika imala prethodni dogovor sa svećenikom!?

Zbog protoka vremena (40 godina), Kunc nije 100 posto siguran da je on „izmislio“ naslov stripu za „Studentski list“, ali pretpostavlja da je tome tako… Maurović svojim pornićima nije davao naslove!?

Objavljena je na gornjoj polovici jedanaeste stranice „Studentskog lista“, koja je u cijelosti bila posvećena – stripu. Ispod Maurovića, koji je očito bio „noseći“ materijal, objavljene su još dva stripa u formi table: „Huljice“ (naslov: „Brusim-brusim škarice“) Radovana Devlića i „Le Headhunterz“ Ivana Doroghyja.

Objavljivanje „Nemoralnih….“ popraćeno je napomenom kako je strip rađen „ekskluzivno za SL“, što je bilo tek „pola istine“. Strip, odnosno objavljena tabla stripa je bilo vlasništvo Ninoslava Kunca, poklon samog Maurovića.

Kunc se sjeća reakcija:  „Reakcije su bile vrlo, vrlo pozitivne. „Studentski list“ je općenito bio poznat po tome da šokira svoje čitatelje, po tome što smo se bavili nekim vrućim i pomalo skandaloznim temama… Dakle, namjera redakcije je bila da se bude provokativan koliko se to može biti u kontekstu vremena i prostora. Maurovićev pornić – po pismima čitalaca shvatili smo da je to bio pun pogodak! Naime, mnogi nisu ni znali za taj dio njegovog strip opusa, prije „Studentskog lista“ nisu nigdje imali to prilike vidjeti. Danas se o tome dosta zna, izdana je knjiga, izlagano je na izložbama… Ali u to doba to je ipak bila prilična tabu tema!“

„Nemoralni…“ u „Studentskom listu“ nisu objavljeni u 100 posto integralnom obliku, a što sam saznao koju godinu kasnije. O tome Kunc kaže: „Redakcija je bila apsolutnog stava da se Maurović objavi bez cenzure! Međutim, kada smo malo bolje razmislili, shvatili smo da bi  – ako ne sam list, onda –  barem glavni urednik mogao imati problema radi toga, pa smo ipak išli na jednu „laganu cenzuricu“. Pojedine dijelove pojedinih crteža prekrili smo oblačićima…“ 

„Studentski list“ se nije tiskao u bog-zna-kakvoj nakladi, ali o njegovim kvalitetama i značenju može se suditi po imenima suradnika kulturne rubrike čiji su prilozi objavljeni u istom 766. broju: Dubravko Torjanac, Antun Maračić, Mladen Vukmir, Željko Ivanjek, Ivan Molek…

Međutim, Maurović i „Studentski list“ su „surađivali“ i ranije – u zadnjem broju u 1976. godini, upravo u vrijeme kada je Maurovića organizirana izložba u Galeriji Nova, na njegovim stranicama objavljen je strip „Povratak Starog Mačka“, scenarist Ive Šimat Banov – student povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu i umjetnikov prijatelj.

Tog stoišesnaestog dana po gregorijanskom kalendaru 1980. godine, posljednjeg petka mjeseca travnja, kada sam s neskrivenom stripofilskom strašću u rukama prevrtao  „Studentski lista“ sa stripom „Nemoralni…“, Stari kontinent bila je potresla vijest da je u stravičnoj avionskoj nesreći poginulo svih 146 putnika i članova posade iz danskog “Boeninga 727” koji je letio na čarter liniji Manchester – Tenerife. A ta jedanaesta stranica velikog formata „Studentskog lista“ dio je moje arhive, mog „inventara“ punih četrdeset godina! Dok se nisam za stalno nastanio u Badalićevoj ulici, „vizavi“ ulice pjesnika Kranjčevića, na zagrebačkoj Trešnjevci, zajedno sa mnom taj je izrezak „promijenio“ šest zagrebačkih adresa…

I na kraju da dodam kako sam „ponosan“ što sam prvi među svojim kolegama „Nemoralnima…“ dao svojevrsni „legitimitet“. Naime, strip sam uključio u stripografiju Andrije Maurovića koju sam priredio za monografiju „Maurović“ (u izdanju „Istarske naklade“ iz Pule,  1986. godine). U Maurovićevoj stripografiji koja je objavljena u prvom (i nažalost jedinom) tomu „Istorije jugoslovenskog stripa“ (izdanje novosadskog „Foruma“, 1986.) autora Slavka Draginčića i Zdravka Zupana, a koja je iz tiska izašla pola godine ranije od moje monografije „Maurović“, „Nemoralni…“ nisu navedeni.

———————–

Ad 1.) Strip „Nemoralni… nije objavljen u albumu „Kandaul“. Pretpostavljamo da urednik albuma Drago Glamuzina nije ni bio upoznat s postojanjem tog stripa, uostalom kada je strip objavljen u „Studentskom listu“ imao je trinaest godina.

Ad 2.) Prijeratni ljevičar Andrija Maurović (vidjeti strip „Ljubavnica s Marsa“, Novosti 1935/36. godina), u kolovozu 1944. otišao je u partizane, a nakon završetka Drugoga svjetskoga rata crtao je portrete maršala Josipa Broza Tita.

Ad 3.) Ninoslav Kunc zbog služenja vojnog roka nije mogao otići na posljednji ispraćaj Andriji Mauroviću, na zagrebačkom Miroševcu 8. rujna 1981. godine.

Ad 4.) Prije „Studentskog lista“ zagrebački listovi su još daleke 1969. godine posljednji put ugostili na svojim stranicama Andriju Maurovića, „ugostili“ u smislu profesionalnog angažmana. „Plavi vjesnik“ u svom izvanrednom broju (western strip po scenariju Rudija Aljinovića) i „Modra lasta“, koja je Mauroviću u nastavcima objavljivala „Sinove slobode“, po romanu Josipa Barkovića.