-Stavi mi ruku ovdje.

-Na trbuh?

-Baš tako, na trbuh. Osjećaš nešto?

-Gladak kao oblutak, topao kao vrutak, napet kao struna, mirisan kao šuma… kao i uvijek, daj da ga ljubnem.

-Nije kao i uvijek… Trudna sam.

-Što pričaš?

-Što si trgnuo ruku? Presušili stihovi?

-Ne udaljavaj se, daj da te zagrlim, samo sam se preplašio.

-Samo?

-Pa nismo to planirali…

-Želiš da abortiram?

-Hej, čekaj, nemoj odmah planuti, samo trebamo razmotriti…

-Ubiti ili ne?

-Smiri se, ne diži glas, samo trebamo razmotriti situaciju, gledaj što se oko nas događa, sad još i ovaj koronavirus, nesigurna nam je budućnost…

-Epidemija će proći, kakva je to izlika… Zašto uopće spominješ koronu? Svrgnut ćemo, svi zajedno, tu apsolutisticu i diktatorku s njenog sadističkog prijestolja. Zašto uopće upireš pogled u budućnost, ona je uvijek zamotana u magleni veo.

-Daj, budi malo realna: jučer epidemija, danas pandemija… Da, ja upirem pogled u budućnost. Hoćeš da nam dijete provede djetinjstvo u karanteni, da kamenčiće umjesto u more baca po moru na TV ekranu. Čuješ kako viče: mo-le, mo-le? I onda: tras, i onda ostajemo i bez tog – prozora u svijet.

-Jako duhovito…

-Tko ti kaže da ovakva situacija neće biti trajna? Da koronavirus neće mutirati, da se za njim neće pojaviti novi jednako gadan virus, da se neće nizati pandemija za pandemijom, karantena za karantenom, izolacija za izolacijom, da nećeš djetetu stalno slati poruku: svijet je opasno mjesto…

-Imaš na repertoaru i neku teoriju zavjere?

-Znaš da tome ne nasjedam, ali kad smo već kod teorija, što će biti s onom Winnicottovom? Good enough mother, tako se kaže, ne? Kako ćeš u ovakvim uvjetima tu teoriju slijediti?

-Do jučer ti ovakvi uvjeti nisu remetili život…

-Ni epidemija ni taj potres što je uslijedio nisu zahvatili baš nas dvoje, ali osjetit će to država, svi mi zajedno, ljudi će ostati bez posla, tko će u krizi i sirotinji tražiti moje slike ili tvoje dizajnerske lampe, spast ćemo na prosjački štap… Ovo je kataklizma, na kakav svijet bismo to biće primili?

-Stani kod te riječi. Biće. Priznaješ da je živo biće?

-Ne, još nije. Posebno nije osoba, kako neki lupetaju.

-Pa i ja sam sklona prihvatiti ono tumačenje da je živo kad počinje kucati srce, ali možda i nije tako…

-Nećeš valjda nasjesti Hodu za život? Te tipove demantira čak i sveti Toma.

-Što kaže? Čitao si?

-Imaš to kod Umberta Eca, u jednom eseju iz Konstruiranja neprijatelja, Eca cijeniš i njemu vjeruješ. Izvlači svečevu misao da u raju nema embrija jer embriji imaju samo osjetilnu dušu, poput životinja. To još nisu ljudska bića, nemaju racionalnu dušu i zato ne mogu sudjelovati u uskrsnuću tijela. Danas bi ga se smatralo heretikom, u ono davno vrijeme proglašen je svecem.

-Baš je kul, bilo bi zanimljivo to danas plasirati fanaticima, ali tu prestaje naše slaganje… abortus… jeza…

-Osuđuješ žene koje to naprave?

-Ne, nikako, ako su uvjeti takvi da bi to značilo donijeti na svijet nesretnika, unaprijed to znati, ucrtati mu mučenički put, ne, onda ne, ali mi smo jaki, mi bismo se snašli, izvukli, izborili…

-Opet si se ukočila, odguruješ me, tjeraš me od sebe… Racionalan sam, ništa više, ne osjećam se krivcem.

-Što je s emocijama? Tvoja reakcija lišena ih je.

-Nije istina, znaš da sam emotivac… Što si takva, opet me odguruješ…

-Ne diraj me.

-Samo po kosi…

-Ni po kosi.

-Lijepa si i kad bjesniš.

-Ne bjesnim, to je samo nekontroliran trenutak. Ja sam zapravo očarana i ništa to ne može narušiti…

-Čime si očarana?

-Noćašnjim snom. Da, ja sam noćas sanjala sliku i još sam u njoj.

-Smijem li i ja pogledati?

-Duhovito, ajde baci pogled: na prvi pogled izgleda kao da je to Chagallova slika Crveno sunce. Fovistički kolorizam, ekspresionistička silovitost, nadrealistička bajka.

-Ha, ne vidim violinu…

-Nema ni violine, ni svijećnjaka, ni svečanog cvjetnog buketa… Umjesto njih tu su detalji iz mog dosadašnjeg života u simultanom postojanju: drvene boje uz bojanku, muzička kajdanka, plesne papuče, školska klupa, mali čamac, kula od pijeska. Buket cvijeća i crveno sunce potpuno su prenijeti sa Chagallove slike. I sunce je jednako crveno i na njemu je lik s otvorenom knjigom. Pokušavam mu prepoznati lice. Svoje prepoznajem, ja sam onaj ženski lik koji se slikom proteže dijagonalno. Nema lika u mom zagrljaju, ali najednom se izvana prema meni pružaju male ruke, meke, nježne, dozivajuće i u sliku ulazi dijete. Priljubljuje se k meni i postaje dio dijagonale.

-Da vidimo što znam o dijagonali pravokutnika… aha, dulja je od stranice a i b… dijeli pravokutnik na dva trokuta i svakom je trokutu najdulja stranica to jest hipotenuza…

-Da, da, ironiziraj… da, da, najveća je…

-Loše me čitaš… to je dragost, a ne ironija. Dakle, dijagonala… Sve drugo postaje sitno prema majčinstvu? Kvadrat nad hipotenuzom, to zna i svako dijete, jednak je zbroju kvadrata nad obje katete?

-Točno tako.

-Mogu te podsjetiti, rekli smo da embrij nije živo biće?

-Nije živo biće, ali je mogućnost.

-Radosna?

-Bolna?

-Golema.

-Golema.

-A lik na suncu?

-Možda si to ti…

-A otvorena knjiga je slikovnica koju čitam djetetu.

-Idemo iz početka: stavi mi ruku ovdje…

-Na trbuh?

-Baš tako, na trbuh. Osjećaš nešto?