Strašno, govori jedan od protagonista tv serije Teorija velikog praska nakon što, nerazumljen od najbližih prijatelja i kolega, odluči vratiti se u svoj teksaški zavičaj, provest ću ostatak života predajući fiziku kreacionistima. U teškoj zabiti, domovini zatucanosti. Na majčino pitanje čemu takav očaj, što bi bilo lošega u tome, neshvaćeni fizičar odgovara kako se kreacionizam ne temelji na činjenicama, a on, znanstvenik s fakulteta, govori i postupa jedino u skladu s činjenicama. “To ti misliš”, odvraća mu majka bez puno uzrujavanja i s pobjedničkim prizvukom. Sve će doći na svoje! Epizoda ovog kratkog dijaloškog okršaja doista dolazi iz tv serije koja svoje gledatelje želi zabaviti a ne podučiti i problematizirati te nema ambiciju baviti se zahtjevnim epistemološkim pitanjima, ali ima vrijednost podsjetnika. Možda jest točno ono što su Atenjani utvrdili, to da je čovjek biće koje po svojoj prirodi teži znanju i istini, a ne samo gdje će dan za danom pronalaziti hranu i saviti svoje gnijezdo, ali ne treba zaboraviti da se ne jednom promijenilo ponašanje onih koji su istinu tražili nakon što su je, takoreći, u nekom trenutku pronašli.

Riječ ideologija ušla je u rječnike europskih jezika relativno kasno, nakon što ju je Destutt de Tracy početkom 19. stoljeća upotrijebio kod razlikovanja znanja od predrasuda i krivotvorina duha. Za razliku od toga, riječ jednoumlje ušla je u ovdašnji rječnik javnog diskurza nakon recentnih demokratskih promjena. Lako je pomisliti da jednoumlje jest drugo ime za ideologiju u značenju koje je Destutt de Tracy upotrebljavao. Možda ne istoznačnica, ali ipak bliskoznačnica, bogata k tome lokalnom bojom. Nedavno objavljeni prijevod Godina odluke (1933) njemačkog filozofa Oswalda Spenglera može pomoći stoji li to ili ne, točnije uspostaviti relacije između dvaju značenja. Spenglerove ideje recipirane su bile u prošlim vremenima više ili manje marginalno sve dok 1987. časopis Gordogan nije objavio temat o Spenglerovom najvažnijem radu – Propast Zapada (1918. i 1922.) – te potom u Antimodernizmu (2003) književnog povjesničara Z. Kravara. Naravno, u Godinama odluke izraz jednoumlje se ne pojavljuje, ali zato u njezinom uvodu nalazi se zanimljiv prilog razumijevanju mehanizama ideologije. Radi se o izrazu “ideje bez riječi” na koji je krajem 70-ih godina svratio pozornost proučavatelj mita i germanist F. Jesi. Svoje Godine odluke Spengler piše u vremenima produžene političke, društvene i ekonomske krize te ih objavljuje u mjesecima kad mu se u sveopćoj turobnoj perspektivi čini da nazire snažan signal obrata: “Ako ovdje treba postaviti trajan temelj velike budućnosti na kojem budući naraštaji mogu graditi, onda to nije moguće bez daljnjega djelovanja starih tradicija. Ono što imamo u krvi naslijeđeno od naših otaca – ideje bez riječi – samo je ono što budućnosti obećava postojanost”.

Što svojem diskurzu Spengler želi priskrbiti jest položaj različit od onoga “zanesenjakâ”. Njihovoj “opijenosti” i preranom “osjećaju trijumfa” on suprotstavlja “prustvo” i “muževe trenutka”. Što oni ne vide jesu “buduće pobjede koje će morati biti izvojevane u teškim borbama”, u čemu zakazuju jest to da im promiče kako se najviši ulozi u velikoj igri svjetske politike tek u tome trenutku donose na njezin stol: “Onaj tko želi samo uživati, ne zaslužuje živjeti”. U očima “prustva” to je “manje vrijedan dio našeg naroda”, žrtva koja će žrtvom postati prije svega svojom krivnjom, a njezin je najveći grijeh, Adornovim riječima, “odricanje od svjesnog samoodređenja”. A kada je već riječ o položaju žrtve, N. Fryeu nije promakla ironija povijesti: “Njegov općeniti politički stav bio je dovoljno blizak nacizmu da mu dopusti [tri godine nakon Godina odluke] umrijeti u postelji”. Odmak od “zanesenjakâ” trebao je Spengleru dopustiti da za velikim stolom igra istodobno dvije uloge: povjesničara, onoga tko vidi činjenice kakve jesu, i proroka, onoga tko vidi činjenice kakve će tek doći. “Vidim dalje nego drugi”, kaže Spengler o sebi. Za Spenglera to ni po čemu nije sporno jer morfologija povijesti (ili kultura) dopire do zakonomjernih kretanja vremena pa tko se osjeća ovlaštenim govoriti o budućnosti u terminima istine čini to u svojstvu profanog proroka. Jedan je folklorist i teoretičar književnosti, V. J. Propp, upoznat s metodom koja je ovdje u pitanju i autor Morfologije bajke (1928), u jednom od svojih kasnijih radova pokazao znatno više opreza povodom kategorije propasti. S okončanjem “religijskih i društvenih instituta” (F. Jesi), ne dolazi nužno i do smrti formi koje su njih pratile te bile im sastavnim dijelom ili stajale pobočno uz njih; one koje uspiju preživjeti prolaze kroz određene promjene. Refunkcionaliziraju se kao npr. mitovi koji su za Grke bili izraz istine i svetog govora pa za moderne Europljane postaju, kaže G. Schwab, “najljepše priče” klasične starine. Ili u novom kontekstu podliježu svojoj reverzibilnosti, mijenjaju predznak – što je bilo smatrano pozitivno postaje negativno ili obratno. U tome smislu, pojam ideologije upotrebljava se kako u opisnom tako i u vrijednosnom značenju, a to s pojmom jednoumlja nije slučaj. Rascjep što ga jednoumlje nosi u sebi drukčije je vrste. Ono s jedne strane hoće potvrditi da je tako i tako doista bilo, s druge strane, ali ponovno voluntaristički, iskazuje “nema povratka na staro”, iskazuje nepomućeno povjerenje u linearnu koncepciju povijesti.

Nije Spengler bio jedini kojega je dopala kvalifikacija profanog proroka. U tome on ipak prolazi lošije od J. J. Bachofena. “Spengler i njemu slični – napominje Adorno – nisu toliko proroci puta kojim ide svjetski duh, koliko njegovi marljivi agenti. … On je više vrač nego prorok”. Među početnim rečenicama Godina odluke nalaze se i ove: “Sve što sam otad [od okončanja Velikog rata i spartakovskog ustanka] napisao o politici bilo je usmjereno protiv sila koje su se uz pomoć naših neprijatelja ukopale na brdu naše bijede i nesreće kako bi tu budućnost onemogućile. Svaki je redak trebao pridonijeti njihovoj propasti …”. Pa ipak, Adorno će Spengleru jedno priznati: njegova je kritika nadmoćnija kritici tzv. suprotnog predznaka, drukčijeg vrijednosnog sustava: “Zastupnici te kritike nisu doveli u pitanje ideje čovječnosti, slobode i pravičnosti, nego zahtjev građanskog društva da sâmo predstavlja ozbiljenje tih ideja. Njima su ideologije bile privid, ali privid istine”. Prednost “nadarenog diletanta” u odnosu na profesionalne povjesničare i “školovanu misao” leži u tome što se upušta u pitanje “značenja” “zamršenosti svjetske povijesti”, a ne tek toga da “povezuju zbunjujuću raznolikost činjeničkih podataka” (sve J. Huizinga). Spenglerovim riječima: “Epoha takve samosvijesti kao što je današnja nije moguća bez stvaralačke, anticipirajuće, upozoravajuće i usmjeravajuće kritike”.

Spengler govori o “idejama bez riječi”, ali u svojem izlaganju već i prije negoli dođe do te nadahnute slike trudi se nijemome jeziku tradicije očeva pronaći put na kojemu ideje nalaze (napokon?) svoje riječi (logos što u diskurzu ovamo-onamo “trčkara”): “Nešto je moralo doći, u nekom obliku, kako bi najdublje nagone naše krvi oslobodilo toga pritiska želimo li imati riječ i sudjelovati kod predstojećih odluka svjetskoga zbivanja”. A kratko potom: “Mora se vladati samim sobom da bi se moglo služiti ideji, biti iz uvjerenja spreman na unutarnje žrtve”. Spominjanje unutarnjih žrtava ovdje upućuje, naravno, na gubitke ljudskih života, prolivenu krv, stirb und werde, umri i postani filozofiju života, i to među onima koji su definirani kao naši (a ne tuđinci). Komentirajući ovu sastavnicu mišljenja kod Spenglera J. Le Goff nalazi tragove “tradicije naših [duhovnih] otaca” kod “srednjovjekovnih milenarista koji su zazivali antikrista, nužan preludij u tisućljetno kraljevstvo te zato da bi apokalipsa svjetlosti odagnala apokalipsu bijesa”. (U svojoj enciklopedijskoj natuknici “Dekadencija” Le Goff konzultira samo Propast Zapada pa mu promiču riječi iz Godina odluke uz milenarista Joakima iz Fiore: “Treći je Reich trebao utemeljiti konačno blaženstvo na Zemlji, zemlju dembeliju svih siromaha i jadnika …”.)

Međutim, takvo upućivanje zaobilazi jezik ideja bez riječi, a taj se, prema Jesiju, udomljuje kako u diskurzu političke desnice tako i u diskurzu političke ljevice. Negativno vrijednosno značenje ideologije uzima za svoju pretpostavku da je ideologija uvijek ideologija drugih, onih koji su, opravdano ili ne, smatrani drukčijima te, još važnije, u nekoj vrsti zablude, onog “to ti misliš” iz Teorije velikog praska, a prepostavka opisnog značenja da, obratno, jezik “riječi bez ideja” jest znak, špenglerovski rečeno, propadanja toga jezika. Ako se čini da nema posebne potrebe za baviti se negativnim značenjem jednoumlja, jer je ono navodno automatski razumljivo, onda još uvijek preostaje problem takoreći prihvaćanja jednoumlja, ponekad masovnih razmjera, u vremenima prije naknadne pameti što se artikulira u jezičnom izrazu. Napomena da se “ideje bez riječi” udomljuju kako u diskurzu desnice tako i u diskurzu ljevice potrebuje jednu korekciju: one su pola stoljeća ranije za Flauberta kao idées reçues bile svojina građana Drugog carstva neovisno od političkih opredjeljenja i sklonost, simpatija i antipatija, mimo pridavanja politici općenito pozitivnog ili negativnog značenja. One su “zbunjujuću raznolikost činjeničnih podataka” zamijenile špenglerovskim “uvjerenjem spremnim na unutarnje žrtve”. Što ovdje stradava nisu životi nego sam jezik kada on, kako zapaža Jesi, opstoji u ustajalom zraku zatvorene cirkulacije: “Otuda nehajnost u upotrebi steretipa, fraza, učestalo ponavljanih izraza, ne radi se jedino o kulturalnom siromaštvu, o objektivno ograničenom rječniku iz razloga neznaja: upotrebljavani jezik jest, prije svega, onaj ideja bez riječi što se može zadovoljiti malobrojnim riječima ili sintagmama: što je važno jest zatvorena cirkulacija ‘tajne’ – mitova i rituala – što ih govornik ima zajedničkog sa slušateljima, što svi sudionici skupštine ili kolektiva imaju zajedničko”. Drugim riječima, neprovjetravani jezik.

Kada je Flaubertov Le Dictionnaire des idées reçues (1881), ta zbirka “budalaština i plitkosti”, napokon bila ovdje prije desetak godina prevedena, njezin je prevoditelj, S. Andrić, našao za potrebno napraviti uvodnu bilješku. No nasuprot običaju da se takvi paratekstovi ispunjavaju biografskim podacima o autoru (očuvanom i u prijevodu Godina odluke), iskoristio je priliku za pozabaviti se izgubljenim u prijevodu na način da argumentira kako ti gubici ne mogu biti svedeni na problem dobrog ili lošeg prevoditelja već vezani uz (ne)stabilnost značenja u jeziku. Ona teže svojem okoštavanju i fosilizaciji ili pak proklizavanju što se uočava već od samog naslova prijevoda. Ne samo da su idées, ideje, što ih je Flaubert marljivo bilježio otamo nestale (ali ne i u tekstu uvodne bilješke) nego je izbor izraza mnijenje trebao poslužiti kao signal razlike prema “filozofičnijem” mišljenju. (Šteta je što Andrić, cijenjeni povjesničar medijevist i autor zajedljivog “Domaćeg rječnika uvriježenih mnijenja”, nije u svojem rječniku našao mjesto za “jednoumlje” i izdašnost njegovih lokalnih boja.) Uzme li se u obzir da su za idées reçues rječnici nudili više od jednog “rješenja” (primljene ideje, naslijeđene ideje, usvojene ideje …), također za njihovu mukom ili talentom spontano pronađenu riječ (opće mjesto, stereotip, klišej, predrasuda, dogma, doksa …), izbor se ne pokazuje promašenim. Što se međutim odviše pojednostavljenim pokazuje jest “ideja” da su “ideologije” uvijek i svagdje “jednoumne” te da čin prokazivanja tuđeg jednoumlja nipošto ne mora biti rasterećen vlastitog jednoumlja. Što preostaje jednoumlju nakon što ga sile povijesti pometu s javnog prostora nego da se repozicionira u unutarnje “mitove i rituale” individualne (ne)svijesti? U vremenu koje je polagalo pravo (po prvi put?, ponovno?) na otkriće vrijednosti individualizma, pjesnik Hölderlin fragmentiranju kolektivnih tvorbi i svojina poput mitologija i ideologija iznašao je zanimljiv opis: “Misteriji pojedinog individuuma mitovi su i rituali onako kako su to bili mitovi i rituali narodâ”.