Kada je sve što imate tek gola ambicija, spremni ste, ne za dom, već popušiti svaki kurac

Upravo to zorno dočarava Siniša Matasović, predsjednik Sisačko-moslavačkog ogranka DHK-a, tek izašlom knjigom haikua ”Noć na šanku”. Nemajući valjda što drugo, ili zato što su mu se sviđali jer ih je svojedobno lajkao, besramno je plagirao moje ”Samuraje šanka” (haiku pjesme), koje godinama objavljujem na Facebooku i gdje imaju svoju stranicu pod spomenutim nazivom. Ne radi se o doslovnom preuzimanju teksta već parafrazama i krađi ideja, naravno, o plagiranju bez navođenja referenci. Imao sam već prije slične slučajeve, dakako od raznovrsnog ološa koji me maltretirao i ucjenjivao ne bi li im dopustio da potpišu neke moje starije knjige i tekstove, što naravno nisam, a to što je ovaj novi slučaj sofisticiraniji ne znači da je ustvari manji kriminal.

Đuro Vidmarović, predsjednik Društva hrvatskih književnika, porijeklom iz istog kraja u kojem je Matasović perjanica njegove književne organizacije (DHK), u jednom svom tekstu piše kako i danas postoje ”crne liste” književnika u medijima i drugim institucijama. Navodno su neke zaostale još iz doba ESKAJOT-a, mada se ne bi trebalo čuditi ni tome da su najpopularnije bile baš u NDH. Možda bi tu bilo dobro dodati i listu plagijata. Zlu ne trebalo.kako bi naše najstarije književno društvo, kojeg on vodi, onda moglo birati s jedne ili druge liste. Po potrebi. Pitam zbog Matasovića. Nekako je dojam da je za postati književnikom danas dovoljno biti samo skriboman koji malo preinači nešto tuđe, i gle, odmah je tu spremna književna karijera.

Znano je kako je to Društvo jedva istrpjelo našeg pokojnoga Vladimira Devidea, smještajući ga u razred za publicistiku, a upravo je on donio haiku iz Japana i počeo ga objavljivati u nas. Haiku, očekivano, ni tada nije našao na dobar prijem. Pomogli smo mu, nas nekoliko, da uz pomoć tadašnjih Radničkih novina u Varaždinu štampa naš prvi haiku časopis ”Vrabac” (četiri broja), no to nije spriječilo da ga tih sedamdesetih neki tada viđeni pjesnici upravo iz ovog našeg nacionalnog književnog društva blate po novinama. Haiku je ostao, nu, isti nisu nikada postali neke književne ili pjesničke veličine. Ne može mnogo loš čovjek.

Evo, i sada se opet haiku forma srozava na jadan i jeftin način. Izgleda kako nema veze što se tu u međuvremenu puno napravilo. Istakao bih, primjera radi, moje drage i na žalost pokojne prijatelje pjesnike Darka Plažanina i Marinka Španovića. Oni su među prvima s ovih prostora dobili važne svjetske i japanske nagrade za haiku pjesništvo. Ni njima nema pravog spomena, niti ih se nacionalna književna baština sjeća. A trebala bi, zar ne? Nisu ništa pokrali, stvarali,su novo, kao i ja i kao drugi autentični pisci. Nikom nije palo na pamet da bude kagemusha (sjena pjesnika).

Kako bilo, što ćemo kad je izgleda aktualna književna karakterna crta ona Siniše Matasovića, neautentična i iskopirana. Što bi rekao Alan Ford: Drmni haiku i briši. Ostali će i tako reći, znam to, nema veze, to smo već prije negdje pročitali!