Na Dan pobjede je u internetu ruskog govornog područja Facebook blokirao korisnike koji su kao profilnu postavili poznati fotografiju vojnika Crvene armije koji postavlja pobjedničku crvenu zastavu sa srpom i čekićem na ono što je ostalo od zgrade Reichstaga. Možda je „totlaitarni“ simbol bio povod za ovakvu akciju uprave američke kompanije, a možda prijave korisnika, koje su često automatizirani algoritmi i dovoljan j jedan klik da se s nekoliko stotina lažnih profila pošalje prijava za „širenje totalitarističke propagande“ i FB reagira sam, bez provjere. No, ovo je u širem kontekstu potpuno nevažno, jer je dio agresivne kampanje povijesnog revizionizma u zapadnim zemljama u kojima se želi izbrisati uloga Crvene armije u uništenju nacifašizma u Europi, a to je nemoguće. Čak i letimičan pogled na kontroverznu Wikipediju i pogled na broj žrtava istog trenutka minira sve napore u tom smjeru.

Ali ovih dana smo imali dvostruku obljetnicu. Uz 75. obljetnicu pobjede nad nacifašizmom, koja je ujedno bila i slom njihovih kolaboracionista i domaćih izdajnika diljem Europe, može se reći da se obilježava prekretnica u informacijskom ratu kojeg je Zapad proglasio Moskvi, odnosno, ne samo Rusima, već svim bivšim sovjetskim narodima koji se, kao baltičke zemlje i aktualna vlast u Kijevu, ne odriču svoje časne uloge u Drugom svjetskom ratu i ne slave kvislinške snage umjesto Crvene armije.

Na isti dan na 75. obljetnicu Dana pobjede je, nakon dugih i žestokih obrambenih borbi, Rusija konačno krenula u odlučnu ofenzivu. Razdoblje u kojem su upućivane lažne optužbe za „suradnju s nacistima“ i „podjelu Poljske“ kao rezultat izmišljenih „tajnih sporazuma“ u okviru „Pakta Molotov-Ribbentrop“ je završeno. Ruski predsjednik Vladimir Putin zapravo je optužio zapadne zemlje za pokretanje Drugog svjetskog rata i ponudio im da se pokaju zbog Münchenskog sporazuma i komadanja Čehoslovačke.

U samoj Rusiji su prozapadni liberali pali u trans i drhteći u grčevima su se pripremali za pakleni požar, za kojeg su zasigurno spremni. Čitava afera njihovih bijednih izdajničkih života u širenju mitova o inferiornosti Rusa i urlanja “platimo i pokajmo se” otišla je u prah. Istina ponovno pobjeđuje.

Ovaj dan smo se približili koliko smo mogli. U 2008-09, Ranije sam na portalima gdje sam radio i svom bivšem blogu objavio više opširnih tekstova o podršci koju je Adolf Hitler dobivao od strane židovskih bankara iz Sjedinjenih Država, vezama djeda bivšeg američkog predsjednika Georgea W. Busha, kao što to Amerikanci sami kažu, s Trećim Reichom i aktivnoj trgovini koju su američke kompanije vodile s nacističkom Njemačkom gotovo do samog kraja rata.

Otvarajući arhive, što je bio potez Moskve na optužbe Zapada, saznaje se i kako su američki cionisti i njihovi evangelički prijatelji pokrenuli rat protiv Rusije. Naime, obitelj američkih bankara Warburg, jednog od osnivača Federalnih rezervi, Paula Warburga, financirala je Hitlera. I to ne samo do 1938. godine, kada je Židovima zabranjeno bankarstvo na teritoriju Trećeg Reicha, nego i poslije, samo anonimno. To se naziva “tiha suradnja”, kada su nacisti novcem Warburga dobivali s računa drugih banaka.

Nakon toga je jedan iz obitelji Warburg prvo spasio nacističke znanstvenike, uključujući programere nuklearnog programa, “oružja za odmazdu”, kojeg je prenio u Sjedinjene Države, a potom je bio osobni prevoditelj nekolicine visokih nacista na Nürnberškom sudu, čime je osiguravao da ne kažu ništa važno.

Treba li podsjećati na podjelu Čehoslovačke između Trećeg Reicha i Poljske i kako su poljski ministar vanjskih poslova Józef Beck i poljski vođa Józef Piłsudski radosno pozirali na zajedničkim fotografijama s Adolfom Hitlerom i Hermannom Göringom, u isto vrijeme kada Poljska nije dopustila sovjetskim trupama da pomognu Čehoslovačkoj, prijeteći da će ući u rat na strani nacista. Tada je Hitler anektirao Sudete, a Józef Piłsudski regiju Cieszyn u Šleskoj.

Na pitanje češkog predstavnika u Nürnberškom sudu: „Bi li Njemačka napala Čehoslovačku 1938. da su zapadne sile podržale Prag?“, feldmaršal Keitel je odgovorio: „Naravno da ne. Nismo bili dovoljno jaki s vojne točke gledišta. Cilj Münchenskog sporazuma bio je izbacivanje Rusije iz Europe, kupiti vrijeme i dovršiti naoružanje Njemačke.“

Dalje, sjetimo se Varšavskog geta i koncentracijskih logora u Poljskoj i „poljskih“, koji ti jesu bili, iako danas službena Varšava cijelu krivnju svaljuje na Treći Reich.

Može se unedogled pisati o brojnim ugovorima koje su europske zemlje potpisale s Hitlerom mnogo prije Ugovora o nenapadanju između Njemačke i SSSR-a.

Osim toga, prve koncentracijske logore izmislili i izgradili Amerikanci i Britanci, prvi u Andersonvilleu, drugi u Boerskoj republici i Transvaalu.

Vraćajući se u Europu, može se lako utvrditi priroda “neobičnog rata”, lažni „Sitzkrieg“, kada su, nakon objave rata, trupe zapadnih zemalja osam mjeseci jednostavno sjedile na liniji fronta i nisu izvodile nikakve vojne operacije.

Treba li podsjetiti da su njemački rasni zakoni prijepis američkih rasnih zakona i da su njemački nacisti američke i britanske ideologe smatrali svojim nadahnućem svoje ideologije.

A kad sada neki autori pišu da je “Staljin prebrzo htio napasti Berlin i Prag, žrtvujući ljude”, zaboravljaju, često namjerno, da je Staljin znao za odvojene pregovore SAD-a i Velike Britanije s nacistima koje su vodili Canaris i Wolf, iza čijih je leđa bio Heinrich Himmler, zbog čega je bio prisiljen žuriti kako ne bi imali vremena postići dogovor i prvo realizirati „Crossword plan“.

Ako su o svemu tome ranije pisali neovisni blogeri i manji ruski mediji, sada je o tome službeno progovorio Putin, a dvosatni film Andreja Medvedeva “Veliki nepoznati rat” pojavio se na kanalu Rusija 1.

Rusko se „podzemlje“ pretvorilo u državnu politiku, što govori da je Moskvi konačno jasno da neke stvari treba vratiti u red i da povijesni revizionizam treba pregaziti jedna kao Hitlerove armije, što je, obzirom na brojne dokaze i arhivsku građu, puno lakši posao, samo treba biti ustrajan i objavljivati arhivsku građu i bez novčane naknade dijeliti dokumentarne filmove po svijetu.

Istina izvije kroz beton desetljeća rusofobne propagande i nekome se očito neće svidjeti.

Ovdje imamo još jednu obljetnicu. Ako se 9. svibnja slavila 75. obljetnicu Dana pobjede, tada je 10. svibnja drugi prigodni datum i 80 godina od kada je započela nacistička trijumfalna ofenziva u Belgiji, Nizozemskoj i Francuskoj, zvana i „Šestotjedni rat“.

Vladimir Putin je nedavno spomenuo Münchenski sporazum kao izdaju Chamberlaina i Daladiera koja je dopustila Hitleru komadanje Čehoslovačke. Ali stvar nije bila ograničena na to. Kad je Treći Reich napao Poljsku, Francuska i Velika Britanija su formalno objavili rat Berlinu, ali nisu učinili ništa.

Feldmaršal Keitel je rekao da Njemačka tada ne bi napravila ništa da su francuska vojska i britanske ekspedicijske snage odmah počele aktivna neprijateljstva, povlačeći dio nacističkih snaga, a tada bi možda i poljska vojska duže izdržala. Ali povijest kaže da su Francuska i Velika Britanija izdale su Poljsku, što današnja Varšava zaboravlja, a 17. rujna 1939. je Poljska opet prestala postojati kao sjajna zemlja Europe.

Umjesto aktivnih borbi, Francuska i Britanija počele su provoditi ono što je jedan od američkih ratnih dopisnika nazvao “telefonski rat”, “lažni rat”. Francuzi su ga sramežljivo nazvali „Čudnim ratom“, a Nijemci su mu dali „Sitzkrieg“.

Na frontu nije bilo vojnih operacija, pomorske flote su izvodile nerazumljive i besmislene manevre, a samo u slučaju slučajnih sudara brodova je bilo zasebne vatre u kojoj su obje strane nekoliko puta lijeno bombardirale jedna drugu.

Za to vrijeme je Treći Reich okupirao Poljsku, Dansku i Norvešku, a proizveo je i značajan broj tenkova i zrakoplova, uključujući u češkim tvornicama koje je Hitleru poklonio Chamberlain.

Velika Britanija i Francuska su po svom potencijalu značajno nadmašile Njemačku. Broj stanovnika Njemačke, uključujući Austriju i Sudete, iznosio je 79,4 milijuna ljudi, a stanovništvo Britanskih i Francuskih kolonijalnih carstava 560 i 110 milijuna ljudi, od čega 47,5 i 42 milijuna ljudi na svojim nacionalnim teritorijima ili „metropolama“.

Britansko je carstvo je kontroliralo gotovo sve najvažnije strateške sirovine: kositar, gumu, volfram, molibden, jutu i imalo je pristup svim vrstama potrebnih sirovina, a Njemačka je u potpunosti ovisila o uvozu. Pametnome dosta.

Ali da nije bilo namjernih neaktivnosti Chamberlaina i Daladiera, 1938. i 1939. Njemačka ne bi imala šanse za pobjedu. Citiram ponovno feldmaršala Keitela koji je priznao da bez pristanka “saveznika” ne bi bilo austrijskog Anschlussa ili podjele Čehoslovačke.

Ali “saveznici” nisu iskoristili priliku da poraze Hitlera dok je još bio slab. Umjesto toga, svih ovih osam mjeseci zapadne su se države nadale da će uvjeriti Hitlera da napadne SSSR.

A osam mjeseci kasnije, ojačavši na štetu Norveške, Danske i Poljske i kupivši ogromnu količinu opreme od SAD-a, Treći Reich odmah je porazio “saveznike” i okupirao Belgiju, Nizozemsku i Francusku.

Priredio je i sramotan bijeg Britancima pod Dunkerqueom, kojeg zapadna propaganda sada retroaktivno pokušava pretvoriti u „podvig“.

Usput, Britanci su početkom ljeta napali dojučerašnje saveznike i u sklopu operacije „Catapult“ potopili francuske brodove i ubili nekoliko tisuća Francuza. To se dogodilo unatoč činjenici da Francuzi, čak ni za vrijeme vladavine Vichya, Nijemcima nisu dali niti jedan brod, a kad su nacisti pokušali zarobiti njihovu flotu, oni su sami poplavili svoje ratne brodove. To su “saveznici” Britanaca.

U tom „Šestotjednom ratu“ su Francuska i Britanija izgubile oko 390 tisuća ljudi, što ubijenih što ranjenih, te do dva milijuna zarobljenika. To je cijena zapadnjačke izdaje, kada je Zlo kojeg su uzgajale zapadne zemlje počelo proždirati svoje tvorce.

Sve gore navedeno nije samo stvar ponovne uspostave povijesne pravde. To je posebno važno danas kada se u okviru informacijskog rata Rusija ponovno dehumanizira i od ove se zemlje stvara sliku neprijatelja, a moderni potomci Rockefellera i Warburga, Forda i Busha, Disneya i Burnetta podržavaju neonaciste u Gruziji, baltičkim državama i Ukrajini, a nisu zaboravili no ove „naše“, koji su u ime nekakve „povijesne pomirbe“ preplavili državne institucije u svim republikama bivše države.

Uostalom, svi savršeno dobro znaju tko se svaki put protivi ruskim antinacističkim rezolucijama u Ujedinjenim narodima. Samo dvije zemlje uvijek glasaju protiv, a neke su „suzdržane“. Te dvije zemlje su SAD i Ukrajina.

A gdje se danas ljudi bore protiv uskrsnulog fašizma? Rudari u Donbasu, kojima jesu pomogli ruski dobrovoljci i vojni savjetnici, umirovljeni časnici i vojnici specijalnih snaga, službe GRU i drugih specijalnih službi Rusije, SVR i FSB, ali su rudari i radnici Donbasa ti koji su zaustavili napredovanje nacista prema istoku, a ruske zračne snage pomažu u uništenju druge “sile tame“, islamofašista takozvane „Islamske države“ u Siriji, koja je u osnovi nacistička struktura kamuflirana u lažni i izopačeni islam.