Prošlo je nekoliko dana od 75. godišnjice oslobođenja Zagreba i mislio sam ništa ne napisati povodom ove teme, ali izvrtanje činjenica čini se da je postalo toliko normalizirano da se svakako vrijedi osvrnuti na ovu temu. Za prisutnu kombinaciju amnezije (zaborava) i pogrešne “anamneze” (prisjećanja) najveću odgovornost danas ipak nemaju toliko oni s rubova desnog političkog spektra koliko onaj površni dio tzv. “građanštine” koji plješće ili samo kanalizira pljeskanje onima koji kao da otkrivaju toplu vodu ili izmjeničnu struju s konstatacijom da je “dosta ustaša i partizana i da se okrenemo pravim problemima”. Taj površni sloj, u javnosti nadzastupljen, čak i ako ima suštinski dobre namjere, u konačnici proizvodi učinke kojima se javnost još više debilizira nego što je već sada debilizirana “povijesnim temama”.

O čemu se radi? Naime, prvom izgleda da je, sudeći po nekim objavama, postalo fora stavljati slike četnika koji se povlače kroz Zagreb i pisati da je riječ o partizanima koji su ušli u opustjeli Zagreb gdje ih kao navodne “oslobodioce” nije nitko dočekao. Istina je toliko jednostavna i banalna da je žalosno da se mora naglašavati da su tî četnici bili saveznici drugih poraženih snaga, računajući i ustaške, koje su se tih dana povlačile kroz Zagreb u smjeru zapada, a da im je to omogućio – Ante Pavelić – jedini čovjek koji je dopustio četnicima da prolaze kroz Zagreb i s kojima je ranije sklopio pakt o formiranju širokog anti-partizanskog saveza. I, eto, u potpunom obrtanju činjenica i zdravog razuma, prizori povlačenja tih četničkih snaga kroz Zagreb, omogućenih od vlasti NDH, za neke su postali prizori ulaska partizana u “opustjeli Zagreb”.

Istina je pak ta da su mase Zagrepčana dočekale ulazak partizana u Zagreb, da glavni zagrebački trg nikada prije toga nije bio krcatiji, da je nekoliko desetaka tisuća Zagrepčana sudjelovalo u NOB-u, da su brojni zagrebački kvartovi svih 4 godine rata i postojanja kvislinške NDH bili neprestano žarišta otpora skoro kao ni u jednom drugom većem gradu u Jugoslaviji.

Što mi danas imamo osim najprizemnijih manipulacija fotografijama? Imamo bljuvotine čak i u medijima poput Večernjeg lista gdje stanoviti Zvonimir Despot piše: “Gotovo da nije bilo zagrebačke obitelji iz koje nije bilo odvedenih u zatvor ili logor.” – e, pa, Despote, silo nečista, i ja sam potomak jedne zagrebačke obitelji i, vidi čuda, koja nije bila odvedena ni u zatvor, ni u logor, a za još većeg čuda – čak nije bila ni partizanska, nego djelomično domobranska! A takvih familija koje nisu prošle taj usud koji Z.D. spominje znam još bezbroj. I sve zagrebačkih.

Podsjeća me to na jedan film sniman prije petnaestak godina “Snivaj, zlato moje” koji je nastojao, u krajnje revizionističkom ključu, prikazati život jedne “prosječne” trešnjevačke obitelji u vrijeme zadnjih dana NDH i za vrijeme dolaska partizana. U tom filmu skoro su svi Trešnjevčani bili relativno zadovoljni životom u NDH i sa strahom dočekivali partizane nakon čega im se svima odreda mijenjaju životi, a nigdje nije bilo ni spomena toga da je Trešnjevka bila od prvih dana rata jedno od poprišta intenzivnog otpora ustaškom režimu.

Danas imamo i vrlo licemjerna zgražanja nad navodnim masovnim useljavanjem partizana u centar Zagreba i istjerivanja “uglednih zagrebačkih obitelji”. Neobično je da su najveći zgražavatelji nad sudbinom dijela agramerskih porodica zapravo i sami tek nedavni doseljenici u Zagreb. Uglavnom, na valu jednog drugog režima, onog nastalog 1990./91. I takvi nas onda žele učiti o povijesti Zagreba, zbrajati kosti po gradskim periferijama, prekopavati polja, šerati lažne slike i – uvjeravati nas da smo zapravo bili žrtve i da nam je bilo jako, jako loše.

Taj film ne smiju gledati.