Slika: Katharina Grosse

Njemačka je Land der Dichter und Denker, i zadnje mjesto na kugli zamaljskoj na kojemu bi čovjek očekivao rečenicu koje će uslijediti, to je Njemačka, po samorazumijevanju dakle zemlja poeta i mislilaca:

“Tržište je u pravu, kao i uvijek, a žene jednostavno ne mogu položiti taj ispit tržišne vrijednosti. Žene ne slikaju tako dobro. To je činjenica.”

Da stvar bude gora, najgora, to je izjavio Georg Baselitz, u svom intervjuu za “Spiegel” prije par godina, pritom dodavši:

„Naravno da postoje iznimke. Agnes Martin ili Paula Monderson-Becker. Kad god vidim jednu njenu sliku sam sretan. Ali ni ona nije Picasso, niti je Gauguin, niti je Modigliani. Zene ne slikaju dobro, iako na Akademijama predstavljaju vecinu. Ali u znanosti su odlicne. Puno je zena talentirano, ali talent slikaru nije potreban. Nema ništa od njega. Talent vodi ka potrebi za interpretacijom.“

Svoj stav veliki je Malerfürst ipak promišljeno plasirao u trenutku znatnih političkih promjenama u Njemačkoj, s pokusajem da se izazove najvisa moguca medijska paznja. Jer, Baselitz je zapravo starac koji nikako da se zasiti bilo novca bilo slave, dva dana prije svog 75-og rođendana pokucao i na posljednja vrata vlastite karijere i života te potegnuo mali reklamni trik.

Intervju u Spieglu izazvao je puno vise medijske pozornosti nego sto se vjerojatno i sam Baselitz nadao. Zene umjetnice su ga kritizirale, navodeci imena kao sto je Luise Burguois, koja je cijenama svojih radova uvelike nadmasila njegovih skromnih 5,2 miliona eura. Cak i u umjetnickim krugovima doduse neomiljena Georgia O`Keeffe uspjela je 2014 postumno kod Sothebya postici cijenu od 35,5 miliona eura za sliku Jimson Weed/White Flower No. 1. Druga na zenskoj rang listi najcjenjenijih – prema Baselitzu dakle i najboljih – je slika Untiteled, Joan Michell, prodana za 11,9 miliona dolara.

U čemu je onda problem? Otkud ta mizoginija u zemlji pjesnika i mislilaca?

Mozda slucajnoscu, a mozda i ne, no u rujnu 2014. otvorene su u Münchenu dvije izlozbe, koje u mnogocemu karakteriziraju veliki jaz, stvaran stoljecima unatrag, do danas prisutan izmedu takozvane muske i zenske umjetnosti. U kritici, objavljenoj u Frankfurter Allgemeine Zeitung, 24.09.2016., Niklas Maak opisuje razlike u akceptiranju i medijskoj paznji posvecenoj ženskoj umjetnosti u usporedbi s otvorenjem jednog Georga Baseelitza u Haus der Kunst, München:

“U Stadsmuseum-u München nalazila su se tri covjeka i dva cuvara koja su tu trojicu pokusavala sprijeciti pri fotografiranju radova. U Kunsthaus München, koja je od gradskog muzeja udaljena oko 7 biciklistickih minuta bili su, naime, svi ostali. Kurator Okwui Enwezor ( kurator Dokumente u Kasselu 2002. godine ), Kultusminister Ludwig Spaenle, Wolfgang Heubisch (bivsi ministar kulture, bivsi podpredsjednik der Bayerischen Landeszahnärztekammer)…. i, naravno, Marcus Lüpertz, dugogodisnji rektor renomirane Kunstakademie Düsseldorf i veliki prijatelj autora izlozbe, Georga Baselitza. Na pitanje, da li bi se moglo reci da se radi o slikaru koji slika izlazuci se punom riziku, Lüretz odgovara: U svakom slucaju! ”

Niklas Maak se vrlo ironicno osvrce na Baselitzov opus koji je, kako on navodi, i slikarski i po motivima vrlo uskovidan i bez ideje. Nedostatak stvarne kvalitete i kreativnosti Baselitz pokusava nadoknaditi ogromnim bombasticnim formatima slika i jednako monstruoznih skulptura. Naslovi slika ukazuju na nedostatak maste i pokusaj da se naslovima posudenima iz pop-kulture prikrije nedostatak ideja: Elke, Elke remix, Adler remix, Adler Black Label.

U usporedbi s Baselitzom, autor kritike istice veliku kvalitetu i autenticnost umjetnica, ciji radovi su prikazani na paralelnoj izlozbi “Umjetnice oko 1900.” u Staatmuseum München. Opisuje izlozene radove Maria-e Slavona (1965, Lübeck) Käthe Kollwitz, Marianne von Werefkin i Zofia-e Stryjanska. Nabrajajuci i njihove nesretne price i ukazujuci na razloge njihivog neuspjeha u stvaranju velike karijere, stalno se vraca na iste teme: patrijarhalne odnose koji su dominirali kulturnom scenom unazad nekoliko stoljeca i nemogucnost slikarica da se obrazuju na akademijama i budu prihvacene kao ravnopravne sudionice umjetnickih stvaranja. Pri tome ukazuje na primjer Zofie Stryjanska-e, koja je upisala studij slikarstva na Akademiji u Münchenu koristeci lazni identitet svoga brata. Citira njezine rijeci Ljutnja me ucinila jos smioniom (u lakoumnom smislu).

Georg Baselitz poznat je danas po tome, sto figurativne motive slika naopako. No njegov razvoj zapoceo je u Berlinu, pocetkom sezdesetih, kada osniva novi ekspresivni pravac slikanja koji je kasnije dobio naziv Neoekspresionizam. 1963 Michael Werner i Benjamin Katz otvaraju u Berlinu, na Kurfürstendamm-u, Galeriju „Werner & Katz“. Prva izlozba su djela Georga Baselitza. Wernerov prijatelj, novinar, objavljuje u novinama laz, da su slike zapljenjene od strane drzavnog tuziteljstva te, da je izlozba zatvorena zbog izazivanja “skandala” (remecenja mira?), a da su slike „Die große Nacht im Eimer” (slika dolje) i „Nackter Mann“ zapljenjene. Potom se, medutim, clanak i obistinio te su slike uistinu bile zapljenjene.1969 Galerija Michael Werner seli u Köln. Neki umjetnici, koje galerija predstavlja, su istovremeno Baselitzovi najbolji prijatelji: Jörg Immendorff, Markus Lüpertz, A.R. Penck, Sigmar Polke. Osamdesetih se iz neoexpresionizma formira novi pokret: Novi divlji (Wilde Style) sa predstavnicima: A. R. Penck , Albert Oehlen, Siegfried Anzinger, Herbert Brandl, Markus Lüpertz, Baselitz-

Sto nam ovih par prica govori o samom Baselitzu? Ne puno, ali jednu cinjenicu ne mozemo ne primjetiti. Stvaranje umjetnicke karijere na njemackoj kulturnoj sceni u drugoj polovici dvadesetog stoljeca zahtjevalo je odredenu dozu arogancije, machizma, samopouzdanja i muskosti. Umjetnik nije bio samo umjetnik, njegova uloga bila je predstavljanje Arhetipa tog “herojskog” ( ili mozda ipak protuherojskog? ) pokreta. Naravno da on nije heroj, jer nije u mogucnosti reflektirati vlastite ideje i postupke, ali on tog Heroja vrlo marljivo glumi, dok u odredenoj dobi i sam ne povjeruje u tu smijesnu hiperbolu.

Nonkonformizam i radikalnost su temelji njegovog aktivistickog djelovanja, a jedini credo je Autoreferencijalnost. “I´m big, cause I am” ili “I´m big, cause I`m a (the) man” mogli bi jednako okarakterizirati javne istupe jednog Baselitza kao i jednog Exibita ili bilo kojeg drugog americkog Hip-Hopera. No u cemu je razlika? U hip-hop kulturi je preuvelicavanje glavna stilisticka figura, koja ima vrlo duhovite elemente samoironije. U Baselitzovim izjavama nema niti humora, niti samoironije. On nije cak niti Antiheroj, vec obicni klaun i nasilnik koji je doduse kao mlad istrazivao Art Brut, ali od tog pokreta preuzeo samo korijen -brut- koji je ugradio usvoj logo: brutalnost.

Necu vam dosadivati daljnjim detaljnim prepricavanjem Baselitzovih ispada. Dovoljno je napomenuti, da je Baselitz vec samo par mjeseci nakon izlozbe u Münchenu, dakle pocetkom prosle godine, ponovio svoju istinu o zenama losim slikaricama i time potvrdio svoju ulogu vodeceg sovinista njemacke slikarske scene. Da su reakcije na drugi ispad bile kvantitetom ( iako ne i kvalitetom ) nesto umjerenije, lako nam je zamisliti. Pricu o psu koji laje: To je vuk, to je vuk- poznajemo svi. Baselitza je, barem javno, prestao itko uzimati za ozbiljno, a nemali broj muskaraca se ogradio od njegovih izjava.

No, to je dojam koji sam stekao prateci njemacku ozbiljniju stampu, a ono, sto mi je falilo da bih potvrdio taj utisak, bile su informacije iz prve ruke.Ovoga ljeta sam oglasio na Facebooku izlozbu “Emasculation” u Galeriji Let 777 u Dubrovniku hrvatske umjetnice, koja je studirala na Kunstakademie Düsseldorf, Line Franko, pa sam je odlucio kontaktirati i s njom prokmentirati tekuce dogadaje na njemackoj umjetnickoj sceni. Informacije koje sam dobio potvrdile su pa i prosirile moj prvotni dojam, a ukazale su mi i jos jedan dodatni problem: ne samo na uopcene teskoce pri emancipaciji zena umjetnica u Njemackoj, vec i vrlo komplicirane kulturne kliseje s kojima se umjetnica migrantskog backgrounda mora suociti.

Kada sam joj postavio pitanje da li je upoznata sa medijskim izjavama Georga Baselitza, pocela se smijati i dodala, da ih nazalost nije uspjela previdjeti, ali da je to tek vrh ogromne sante leda. Zanimalo me sto se dogada u onom njegovom vecem, nevidljivom dijelu te dobio zanimljive odgovore.

Lina Franko jos uvijek zivi u Düsseldorfu za koji je, kako sama kaze, veze jos jedino lijepi, prostrani, a i ( sto mladom umjetniku uvelike olaksava stvaranje ) povoljni atelier. Sve ostalo se u nekadasnjem kulturnom centru promijenilo. Pitao sam je da li bi mi to mogla pojasniti. Kako Lina kaze, Düsseldorf je seamdesetih postao vazan centar umjetnicke scene cemu je uvelike doprinjeo skandal izazvan Beuysovom neobicnom realizacijom ideje da je “svaki covjek umjetnik”.

Beuys je, naime, 1963. godine postao profesor na Kunstakademie Düsseldorf, a svoju profesuru shvacao je od pocetka na sasvim drugaciji nacin od svog konzervativnog predhodnika Josefa Magersa. Odmah po svom dolasku, uz pomoc Nam June Paik-a , organizirao je jednu od cetiri stanice fluxus festivala FESTUM FLUXORUM. FLUXUS. Musik und Antimusik. Das Instrumentale Theater u Auli Akademije i time izazvao skandal. Broj studenata njegove klase se od tada rapidno povecavao, pa je 1971. odlucio primiti u klasu svih 174 studenta, koji nisu uspjeli proci prijemni ispit akademije. Na molbu da ih ispise, odgovorio je strajkom, zabarikadiravsi se sa 17 studenata u sekretarijat akademije, trazivsi njihov ostanak. Tom prilikom je uspio, no vec pri sljedecem prijemnom ispitu, iako ga je ministarstvo kulture upozorilo da takvo ponasanje u buducnosti vise nece tolerirati, ponovio je isti show, braneci svoj koncept- da je svaki covjek umjetnik. Broj njegovih studenata u najboljim danima popeo se na 400 (od 1053 ukupno imatrikuliranih studenata ). Profesorskom Kolegiju Akademije se to nikako nije svidjelo, a jos manje je odusevilo Johannesa Rau. Uslijedilo je otpusno pismo, a Beuys, koji se zabarikadirao se sa svojim studentima u sekretarijat, izbacen je s akademije u pratnji policije. To je podiglo ogromnu medijsku prasinu. Uslijedili su strajkovi gladu preostalih studenata, bojkoti predavanja i protesti u javnosti. Podrzali su ga mnogi knjzevnici, kao na primjer Heinrich Böll, Peter Handke, Uwe Johnson, Martin Walser, te umjetnici Jim Dine, David Hockney, Gerhard Richter und Günther Uecker. Time je revolucija bila zapoceta. Ali nije to bio samo Beuys ili njegovi studenti, od kojih bismo mogli izdvojiti Felixa Droese und Katharinu Sieverding, pa i slikare kao sto su Jörg Immendorff oder Blinky Palermo. Osamdesetih su se u tim krugovima kretali i vec spomenuti Nam June Paik te mnogi umjetnici Fluxusa (ne samo George Maciunas, vec i John Cage, George Brecht, Mary Bauermeister, Wolf Vostell, Arthur Křpcke, Benjamin Patterson, Emmett Williams, Dick Higgins, Ludwig Gosewitz, Alison Knowles, Yoko Ono, Robin Page, Tomas Schmit, Ben Vautier, Robert Filliou, Charlotte Moorman i mnogi drugi. ) Ives Klein, grupa Zero… Kippenberger, braca Oehlen…

No koji razvoj je pratio tu svjetski poznatu Kunstakademie Düsseldorf iducih godina? U vrijeme studija Line Franko (od 1998 – 2004 ) akademijom je vladao Marcus Lüpertz. Sjecate ga se? Onaj isti, koji je na Baselitzovom otvorenju izjavio, da je Baselitz slikar koji prihvaca riziko. I time se vracamo i nasoj santi leda. Marcus Lüpertz, jedan od predstavnika Novih Divljih, tada renomirani njemacki slikari odlican Baselitzov prijatelj, uveo je na akademiju napokon malo reda. Samouvjerenoscu jednog Baselitza, postavio je za profesore svoje dobre prijatelje, kao sto je Jörg Immendorf, bivse clanove Novih Divljih, kao sto su Albert Oehlen, Siegfried Anziger, Herbert Brandel te malo pomalo promjenio i koncept akademije. Od jedne otvorene, zanimljive pa i uistinu divlje i progresivne ustanove, stvorio je konzervativnu skolu novih njemackih slikara. I slikarica? Ne, slikarcina! Pravih muskaraca, Dandy-a, macho-a, pankera i neshvacenih probisvjeta. Heroja? Antiheroja? Umjetnika?

Iako postoji vrlo malo zena koje bi mogle odoljeti sarmu Markusa Lüpertza, takoder ih je bilo malo koje su od toga i profitirale. Markus Lüpertz nije niti seljacina niti neobrazovani slikar. On pise pjesme, cita, prati politiku u kojoj djelomicno iz pozadine i ucestvuje, ali koji bi to onda bio nedostatak Markusa Lüpertza? Problem je u tome, sto je Markus u svoja dva mandata na Akademiji uspio stvoriti mali pregledan otok koji se ponasao uskladu s njegovim konzervativnim i staromodnim naputcima, ali kao takav odlicno funkcionirao. Diktatura je godila svima, jer, Markus se brinuo o svemu…na svoj nacin, ali dosljedno. Cak je obnovio i zgradu akademije. Jest da se od tada nije smio zabiti niti jedan cavao na zidove prostranih hodnika te da su zanimljive instalacije iz tih prostora i niša u potpunosti nestale, ali akademija je postala bijela i uredna. Na hodnikama su iducih Rundganga visile samo slike, uredno objesene na prozirne nailonske trake i studenti se vise nisu mogli oteti dojmu da vise ne izlazu u prostorima jedne akademije, poznate po svom progresivnom programu, vec, da su postali djelom salonske umjetnosti. Zbog Lüpertzovih odlicnih veza sa njemackom vladajucom strankom SPD, akademija je profitirala u mnogocemu. U vrijeme Rundganga akademijom su paradirali vrhovnici njemacke politike, a studenti su zavrsavali godisnju izlozbu sa dzepovima punim love.

No lose strane njegove vladavine primjecujemo danas. Lüpertz se povukao sa Akademije, a gotovo istovremeno uslijedio je i poraz Gerharda Schrödera na izborima te preuzimanje Kanzleramta od strane Angele Merkel i CDU. Vodstvo akademije preuzeo je kipar svjetske slave i ucenik engleskog velikana, Henrya Moora, Toni Craig. Taj pomalo nervozni britanac, koji vec duze vrijeme zivi i radi u Wupperthalu, a cija djela su studenti vec generacijama oponasali, nije uspio preuzeti kormilo na najbolji moguci nacin. Velik broj profesora je otisao, novi se nisu etablirali pa u njegovo vrijeme nije zabiljezen bitan pomak u kvaliteti rada, dapace. Odlaskom Tony-a Craiga, Akademija se nasla na cudu. Nakon duzih pregovora, jedina koja je pristala preuzeti mjesto Rektora, bila je Rita Mc Bride, vrlo renomirana Amerikanka, poznata po ogromnim instalacijama, koje tematski kritiziraju postojanje odredenih socioloskih kulturnih struktura, a estetikom su vezani uz Arhitekturu i Dizajn.

Nastala je situacija kojom se na najbolji moguci nacin moze pojasniti situacija u umjetnosti koja se pokusava sakriti ispod tepiha. Rita Mc Bride je od pocetka svog mandata omrazena kao niti jedan njen prethodnik u proslosti. Ta vrlo privlacna, uspjesna Amerikanka bila je ono zadnje za cime bi vec pomalo uspavana düsseldorfska Kunstpublika mogla zudjeti. Profesori, koji joj svojim uspjehom nisu niti do koljena, poceli su otkazivatti poslusnost. U medijima su sirene informacije sa strogo povjerljivih sastanaka kolegija. Svako postignuto poboljsanje percepirano je u stampi kroz vrlo kriticnu prizmu. Njemacka scena se u nekolicini vaznih detalja razlikuje od one hrvatske. Vec i sam broj Likovnih Akademija, tvornica danasnjih mladih zvjezda, ukazuje na mocnu masineriju. Spomenimo jos par vaznih detalja: na Akademijama u Njemackoj radi veliki broj stranih profesora ( internacionalnih renomiranih umjetnika ), studenti dolaze iz cijelog svijeta, a i Galeristi prate svoje “Mlade nade” te njihov razvoj s velikom pozornoscu. Umjetnicko trziste dio je svjetskog, a u svemu tome broji se i velki novac. Umjetnost ne privlaci samo pozornost starih Sammlera (i mecena) koji to cine iz ljubavi, ovisnosti ili strasti. Njima su se prikljucili i oni novi “samozvani Sammleri” – mesetari, ulagaci, peraci novca i lovci na status.

Kunstakademie Düsseldorf osnovana je 1773., a danas glasi za jednu od najslobodnijih na svijetu i temelji svoje pozicije na nacinu misljenja posvecenim umjetnosti. Studij na akademiji nosi ime Studij “slobodnih”, umjesto “lijepih” umjetnosti. Danasnji internacionalni profesorski kolegij odgovara i internacionalnom profilu studenata: Peter Doig, Richard Deacon, Rebecca Warren, Elisabeth Peyton (Großbritannien), Rita McBride und Christopher Williams (oboje USA), Siegfried Anzinger, Herbert Brandl und Martin Gostner (Austrija), Tal R (Dänemark/Israel), Didier Vermeiren (Belgien) i Nijemci: Reinhold Braun, Andreas Schulze, Andreas Gursky, Eberhard Havekost, Katharina Fritsch, Tomma Abts, Marcel Odenbach, Hubert Kiecol, Max Dudler, Gregor Schneider und Thomas Grünfeld (izbor). Teoreticari: Durs Grünbein und Siegfried Gohr.

Iako se NRW hvali svojom centralnom pozicijom u Europi (u smislu blizine granicama sa Nizozemskom, Danskom, Francuskom…), a teoreticari Akademije zovu strane profesore i filozofe da odrze predavanja na Francuskom, Engleskom, nekada i bez prijevoda, slabo poznavanje njemackog jezika Riti McBride se uvelike predbcuje. Jer, na tjednim sastancima kolegija komuncira se pretezno engleskim jezikom. (Iako je vec i u vrijeme Lüpertza bilo takvih primjera – Janis Counellis je na kolokvije dolazio uz pratnju privatnog prevoditelja, Rabinowitsch je svoje oduvijek vodiona Engleskom. Peter Doig nikad nije progovorio niti rijec Njemackog)

Iako je Akademija i NRW bila progresivna prema emancipaciji zena vec od pocetka 20. stoljeca (1911 je osnovano Udruzenje Düsseldorfskih umjetnica kao jedno od najstarijih udruzenja umjetnica u Njemackoj. Zene pocinju slikati u juznom krilu akademije 1918, a od 1921 im je bio dozvoljen i studij), Riti se predbacuje, sto je od početka njezinog mandata toliko zena dobilo profesuru na akademiji.

Iako je Rita McBride dovela strane investore i mecene, koji su Akademiji donirali veliki novac te time studentima omogucila stipendije za putovanja i brojne nagrade, Düsseldorfcani prigovaraju da to vise nije ona njihova stara Akademija.

Prve ozbiljne studije o ravnopravnosti spolova u njemackom kulturnom zivotu datiraju tek od sredine devedesetih. Sredinom sestog mjeseca ove godine, objavljena je i prosirena verzija do 2016. u obliku knjige pod poklonstvom njemacke ministrice kulture, Prof. Monike Grütters (“Frauen in Kultur und Medien – Ein Überblick über aktuelle Tendenzen, Entwicklungen und Lösungsvorschläg” ).

Ocito je, da unazad nekoliko godina postoje veliki napori da se povijest napise na novi nacin, te umjetnice takoder udu u stalni postav njemackih muzeja Moderne. Da bi takvi napori bili uspjesni organizirane unazad nekoliko godina brojne izlozbe u kojima su predstavljene zene umjetnice s pocetka 20. stoljeca, a vazno bi bilo izdvojiti dvije:

1. Sturm-frauen. Künstlerinnen der Avantgarde in Berlin 1910–1932, ( Sonia Delaunay, Natalja Gontscharowa, Else Lasker-Schüler, Gabriele Münter und Marianne von Werefkin…) 30. Oktober 2015 – 7. Februar 2016 u SCHIRN KUNSTHALLE FRANKFURT.

2. Einfühlung und Abstraktion, Die Moderne der Frauen in Deutschland, (Meret Oppenheim, Maria Lassnig, Christa Näher, Leiko Ikemura, Karin Kneffel und Sophie von Hellermann, Ella Bergmann-Michel, Maria Caspar-Filser, Dodo (Dörte Clara Wolff), Helene Funke, Ida Gerhardi, Lilly Hildebrandt, Dora Hitz, Hannah Höch , Leiko Ikemura, Ida Kerkovius, Karin Kneffel, Käthe Kollwitz , Frieda Kretschmann-Winckelmann, Maria Lassnig, Elfriede Lohse-Wächtler, Jeanne Mammen, Dorothea Maetzel-Johannsen, Paula Modersohn-Becker, Gabriele Münter, Christa Näher, Meret Oppenheim, Anita Rée, Clara Siewert, Maria Slavona, Sophie von Hellermann, Marie von Malachowski-Nauen, Julie Wolfthorn ), 31.10.15 – 28.02.16, Kunsthalle Bielefeld.

I, na kraju, postavlja se pitanje, da li cinjenica, da je Angela Merkel i CDU na vlasti od 2005. godine, a bez SPD stranke od 2009., uvjetovala tako bitne promjene. Vec smo spomenuli da je SPD,a posebno Gerhard Schröder, bila izrazito naklonjena muskom djelu umjetnicke scene pa tako i Baselitzu i njegovim prijateljima, koji su sa njima njegovali vrlo bliske prijateljske i poslovne odnose. Da li je trenutna sovinisticka percepcija muskog djela umjetnika izazvana padom njihove popularnosti u zadnjih deset godina, dakle proizlazi li iz ciste zavisti; ili je jedan “progresivni” umjetnik sam po sebi u biti najveca “konzerva” nespreman predati kormilo mladima pokusavajci pod svaku cijenu zadrzati stari poredak u kojem se bolje snalazio, pitanje je, rekoh.

Na pitanje, da li su zene uistinu tako dobre slikarice kao sto su to njihovi kolege muskarci, gotovo da je nemoguce odgovoriti. Danas je poznato, da je apstraktnu sliku naslikal zena, Hilma af Klint (1862–1944), 1907. godine. Kandinskyjeva je datirana na 1910. godinu, medutim, predpostavlja se da je u stvarnosti naslikana tek 1913. godine. (Izvor: Clanak Julie Voss u Frankfurter Allgemeinen Zeitung u travnju 2011). Također je poznato, da je vecina zenskih umjetnica, koje su bile u paru sa muskim kolegama, potpisivalo svoje radove njihovim imenom, da bi postigle vecu cijenu na trzistu ili uopce smjele izlagati.

Toliko.
_________________

Ovaj tekst počeo sam pisati prije par godina. Pa ga se ostavio, jer su me druge obveze sustigle. Nije dovršen, nije sređen. Ali, ako ga ovakvoga, sirovog, ne objavnim, nikada ga neću objaviti, a bilo bi šteta da se za neka imenena ne čuje, da se neke fenomene prečuje.