Kao da je bila prije sto godina i kao da je trajala tristo, u nedjelju navečer simbolično se, uz piknik u parku, okončala i ta karantena. U ponedjeljak sam s prijateljicama brže bolje pohitala na prvi espresso u kafiću, a večeras se, uz opuštajuće zvukove dokumentarca o Južnoj Norveškoj, u mislima opraštam sa seosko planinskom tišinom i praznim ulicama te javno priznajem da uopće ne znam kako se osjećam.

Da nije bilo onog nesretnog potresa, možda bih mogla jasnije definirati ovo stanje, ali recimo da je slično onome, barem mi se tako čini, kao kad autobus sleti u rijeku, a jedino ti isplivaš i čak ti se ni kosa ne smoči.

Opet svi voze kao mahniti, a neki klinjo obrijane glave sa svoja tri isto takva žgoljava kompanjona iz svojeg je super brzog auta meni, srednje brzoj, zaprijetio da će me nataknuti na nešto što vjerojatno nema i odjurio prema zapadu. Tramvaj u daljini učinio mi se poput priviđenja i shvatila sam da sam već drugi put u jednom danu otišla u dućan.

Grad izgleda kao dvorac od pijeska preko kojega su pretrčala djeca, ali parkovi i šume zeleniji su nego ikad, a ovako divno sunčano proljeće ne pamtim već godinama.

Vijesti kao vijesti, u našoj zemlji i dalje su nadrealne, katkad čak i neopisivo začudne, i da dragi ljudi nisu snimili svu silu divnih fotografija iz šume koju sam, eto, otkrila tek sad, možda bi mi sve izgledalo kao san koji sanjam nakon previše vina.

Da, uredila sam balkon. Sad je pun cvijeća i začinskog bilja, naravno uz obavezni kutak za razne vrste otpada.

Bit će bolje, sve manje spavam odjevena na kauču, zalihe smo gotovo ispraznili i izgleda da jedino mesni doručak, koji nikako da dođe na red, sam i napušten u praznom ormaru kao trinaesto prase, sve svoje nade polaže u drugi val.